“Uzalud objašnjavam onima što idu protiv mene da u tom pravcu neće dospeti do vrha stvaranja.”

“Jer svako živi u grobu svom, samo što neće da vidi grob.”

“Pitam se nemamo li svi mi u sebi svog neprijatelja i kako se protiv njega boriti?Za mene je borba protiv njega čin pisanja,trenutak kad se osjećam dovoljno snažnom.Između mene i njega tad se odvija dijalog i nije slučajnost što u mojim knjigama ima mnogo dijaloga.Rijetko osjećam mir.”

“Jako me boli spoznaja da neće imati oca kad budu stariji. Kada plačem u kupaonici, nikada ne mislim »neću vidjeti kako rade ovo ili ono«. Mislim samo na djecu koja neće imati oca. Muči me ono što će izgubiti oni, a ne što ću izgubiti ja. Istina da jedan dio moje tuge odlazi na »neću više nikad...«, ali mnogo veći dio mene tuguje zbog njih. Stalno mi pada na pamet »oni neće... oni neće... oni neće«. Eto to me grize iznutra, kada se prepustim slabosti.”

“Svjestan sam da Chloe neće imati nikakvih sjećanja na mene. Još je premala. Ali ja bih želio da odraste znajući da sam bio prvi muškarac koji se u nju zaljubio.”

“...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!”