“Zašivaću te vetrom. Posle ću znam pobrkati moju kožu s tvojom. Ne znam da li me shvataš: to nije prožimanje. To je umivanje tobom.”

“Moja mama? Umrla je. Njena je teza da moram sa svim muškarcima biti ljubazna inače će me oni ostaviti pa ću umreti od tuge. Nikad me nitko nije ostavio. Sve sam svoje muškarce ja ostavila. Ali, dok su bili sa mnom bila sam s njima ljubazna. I to me ždere. Zašto mi s njima ne možemo otvoreno razgovarati_ Kao muškarac s muškarcem. Umorna sam od glume, dosta mi je svega. Da znate, na neki ste mi način pomogli. Večeras ću doći doma, reći ću mu, neću vrištati, reći ću mu normalnim glasom: 'Stari, ne boli me glava. Stari, nije to od atenolola koji ubija svaku spolnu želju, a kod muškaraca izaziva rak prostate. Stari, nije mi skočio tlak. Stari, jednostavno mi se s tobom ne jebe. Ne shvati to osobno, volim te, luda sam za tobom, ali mi se s tobom ne jebe, pička ti materina!”

“Znam što hoću, imam cilj, stajalište, imam vjeru i ljubav. Neka budem ono što jesam i bit ću zadovoljna. Znam da sam žena, žena s unutarnjom snagom i obiljem hrabrosti.”

“Osvojila mi je srce poput nemilosrdnoga vojskovođe i sad sam rob misli i osjećaja kojima ne mogu vladati.Misli mi lutaju u pravcima koje ne odabirem sam i obuzimaju me napadi tjeskobe kojima ne znam izvor.Umirem od želje da je vidim,da razgovaram s njom,da je pogledam u oči...”

“Testirajući moju ravnodušnost otkrila je da ni njoj nije svejedno da li je meni svejedno. Pa dobro. Nešto se vec moralo desiti na našem grafikonu”

“Zar mi Friedrich ne može reći jesu li moje fotografije umjetnost? Što je uopće umjetnost? Ostarjela sam, a da me nisu uputili u odrastanje. Nazivaju me umjetnicom, premda o umjetnosti ne znam ništa. Moje su fotografije lov trenutka u koji sam ulovljena i sama. Otimam se vremenu kao muha paučini i to nazivaju umjetnošću! Je li umjetnost bilježiti dubinu? Bilježiti? Nije li i ova riječ infinitiv...? Fotografirati, bilježiti, loviti, uhvatiti.”