“Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.”
In this quote by Miroslav Krleža, the speaker urges the listener to remember their worth and not to degrade themselves in front of others. The speaker advises to walk tall and not to beg at the door of those who do not appreciate them. The use of strong imagery, such as "pljusni i pljuni" (slap and spit), emphasizes the importance of self-respect and standing up for oneself. The quote conveys a powerful message about dignity and self-worth.
In today's world, where social media and public opinion often dictate our self-worth, Miroslav Krleža's words serve as a powerful reminder to maintain our dignity and self-respect. The quote emphasizes the importance of standing tall and not seeking validation from others. It urges individuals to value themselves and not lower their worth in front of anyone. This message is especially relevant in a society that often prioritizes popularity and external validation over self-acceptance and inner confidence. Krleža's words inspire us to walk with pride, even in the face of rejection or criticism.
"“Čovječe, sjeti se da si ravan onome pred kim se ponizuješ, i ne ponizuj se! Hodaj uspravno, ne plači pred tuđim vratima, jer iza tih vrata za tebe nema nikoga, pljusni i pljuni, ali se ne ponizuj.” - Miroslav Krleža"
This powerful quote by Miroslav Krleža encourages self-respect and standing up for oneself. Reflection on this quote can lead to a deeper understanding of our own worth and how we interact with others. Here are some questions to consider:
“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”
“On nema snage da se otme svemu oko sebe i da otpočne nešto novo sa sobom i sa životom oko sebe.”
“Ljudi su izmislili tapete sagove parkete cijevi s ugrijanom vodom staklena vrata zlatne ribice kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku damastne stolnjake svilene čarape krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci kupaju se u mramornim kupaonicama voze se u ugrijanim kočijama piju gorke želučane likere ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti”
“To su zapravo sve pločice dječijih igračaka, religija, božićnih bedastoća, idila koje uznse KULT ČISTE LAŽI, a iza svega toga proviruje roba: kupujte margarin, čokoladu, naranče, vaniliju, sukno, gumilje! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci, kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju ŠTO JE TO ŽIVOTNA STVARNOST I KAKO BI JE TREBALO ŽIVJETI?”
“Već dulje vrijeme primjećivao je Filip kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje samo za najrastvorenijih ratnih dana kad je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje stvari u slijepim količinama i to kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana događalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem.”
“Već osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama a još smo četveronošci uglavnom svi I što to znači znati čitati i pisati kada pišemo već sigurno dulje od pedeset hiljada godina a svakih se stotinu godina rodi po jedan čovjek koji umije doista pisati a njega ne čita nitko”