“Dok je stvarnost iskljucivo jos samo djecja mjesecina, dok je ona topla iglasta lopta jeza, koji se mice po prasini mjesecine, dok je ona bijela kugla sise blazeno nasmijane zene, dok je ta fantasticna stvarnost, kojom smo okruzeni, jedna cjelina, prije takozvanog razumnog raskola jos neostecena, jos neizoblicena, jos sveudilj cista, svjeza, prvotna, djecja, od razumno razrezane stvarnosti stvarnija, sa fantasticnom stvarnoscu podudarnija, ona je u svakom slucaju istinitija od oljustene, izlizane i okrnjene stvarnosti, koja je usitnjena razumnim pojmovima kada covjek gleda stablo, a ne vidi sume.”

“A mladic je dugo ostao sjedeci pored bunara, shvatajuci da mu je jednog dana vetar zapuhnuo lice mirisom te zene i da ju je voleo jos pre nego sto je saznao da ona postoji i da ce ga ta ljuba nadahnuti da pronadje sva blaga ovoga sveta.”

“Prijatelji moji, kao mladici imali smo tezak zivot, mi smo patili od mladosti kao da je to neka teska bolljka. To je dolazilo od veka u koji smo bili baceni, veka ogromnog unutrasnjeg opadanja i raspadanja, koji se sa svima svojim slabostima, pa cak i svojom najboljom snagom suprotstavlja duhu mladosti. Raspadanje, to jest neizvesnost, svojstveno je ovom veku, nista ne stoji na sigurnim nogama i tvrdoj veri u sebe, zivi se za sutra, jer je prekosutra neizvesno. Sve je klizavo i opasno na nasem putu, a uz to se jos otanjio led na kome stojimo, svi osecamo kako dise stravican, topao jug - gde mi jos sada gazimo, doskora niko vise nece moci da stane nogom.”

“Usred svojih sanjarija iznenada se zaustavlja i grabeći me uzbuđeno za ruku pokazuje jednog kita od žene, koja upravo sjeda na stolicu. »Eno moje danske pičke«, gunđa on. »Vidiš li to dupe? Dansko. Kako ta žena to voli! Ona me naprosto moli da je okinem. Dođi ovamo... Pogledaj je sad, sa strane! Pogledaj to dupe, molim te. Golemo je. Kažem ti, kad se ona popne na mene, jedva mogu da ga obuhvatim rukama. Zakloni mi vidik na cijeli svijet. Osjećam se kao mala buba, koja gmiže u njoj. Ne znam sam zašto na nju padam — valjda zbog tog dupeta. Toliko je nezgrapno. A kakve ima samo nabore! Takvo dupe ne možeš zaboraviti. Stvarnost... opipljiva stvarnost. Druge ti mogu dodijati ili ti mogu dati trenutačnu iluziju, ali ova — s tim svojim dupetom! — ta je neuništiva... To je kao da u postelju ideš s kakvim spomenikom na sebi.« Str 111”

“Takva je vrlina: kada je pobeđuju, ona postaje moćnija i kada protiv nje spletkare, ona postaje nepokolebljiva!”

“Čim možemo nekom čoveku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvredio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.”