“Krotiteljica zvjeradi u crvenoj galoniranoj husarskoj atili gladila je debelu pospanu zmijurinu pod crvenkastom ispruganom platnenom perinom i čula se kiša kako klizi po zelenkastom jedru menažerije a negdje je pjevao jedan limeni žlijeb.”

“Rodolphe, koji je, da ubije vrijeme cio dan lunjao šumom, mirno je spavao u svom dvorcu; a spavao je i Leon, dolje, u Rouenu. Jedan ipak nije spavao u tom trenutku. Nad grobom, među jelama, na koljenima je plakao jedan mladić, a grudi mu se, razdirane jecajima, nadimale u tami pod teretom neizmjerne tuge, blaže od mjesečine i dublje od noći.”

“Ona je živjela u stalnom strahu da će nešto važno i lijepo u životu propustiti. Često je putovala a još češće patila jer ne putuje. Smatrala je da su pravi povod i sreća uvijek negdje drugdje stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep kako da u stalnom gibanju pronađe onaj kristalni trenutak kada se barem tako kažu snovi život pretvara u bajku.”

“Već dulje vrijeme primjećivao je Filip kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje samo za najrastvorenijih ratnih dana kad je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje stvari u slijepim količinama i to kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana događalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem.”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”

“Molitveni jezik jedini je jezik u kojem nema jezičnih zabrana. Kako je već rečeno, on je obuhvatniji od jezika vjere koja je sigurna u samu sebe. U jeziku molitve može se naime reći i to da se ne može vjerovati.”