“Ljudi su izmislili tapete sagove parkete cijevi s ugrijanom vodom staklena vrata zlatne ribice kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku damastne stolnjake svilene čarape krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci kupaju se u mramornim kupaonicama voze se u ugrijanim kočijama piju gorke želučane likere ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti”

“To su zapravo sve pločice dječijih igračaka, religija, božićnih bedastoća, idila koje uznse KULT ČISTE LAŽI, a iza svega toga proviruje roba: kupujte margarin, čokoladu, naranče, vaniliju, sukno, gumilje! Ljudi su izmislili tapete, sagove, parkete, cijevi s ugrijanom vodom, staklena vrata, zlatne ribice, kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima, koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku, akvarele, damastne stolnjake, svilene čarape, krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci, kupaju se u mramornim kupaonicama, voze se ugrijanim kočijama, piju gorke želučane likere, ali pojma zapravo nemaju ŠTO JE TO ŽIVOTNA STVARNOST I KAKO BI JE TREBALO ŽIVJETI?”

“Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave žalosne ptičje oči kravlje butove konjska stegna a sinoć još su te životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.”

“Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.”

“Već dulje vrijeme primjećivao je Filip kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje samo za najrastvorenijih ratnih dana kad je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje stvari u slijepim količinama i to kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana događalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem.”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”

“Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.”