“Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.”

“Znaš kako su ljudi maleni, koliko siromašni, kako osamljeni, koliko osjetljivi, ranjivi i krhki. Znaš da ima suza i nitko ih ne može otrti. Znaš da ima veće žalosti od one u srcu koje nitko ne shvaća. Znaš: život je za neke ljude nepodnošljiva muka.Budi blag! Učini sve što god možeš da razumiješ ljude, da im pomogneš. Uđi u njihovo trpljenje, u njihovu napuštenost. Spusti se s brežuljka svoje samodostatnosti u dolinu gdje su ljudi sami i trpe, k ljudima koji nemaju ni zaštite ni sigurnosti. Ne budi krut, čak ni u prosudbi.”

“- Ne treba se bojati ljudi.- Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma.”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave žalosne ptičje oči kravlje butove konjska stegna a sinoć još su te životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.”