“Mi odjekujemo na zabilježene tuđe doživljaje odjekom svo­jih vlastitih uspomena!”

“Mi smo vremenom prožeti, a ono tek po nama ima svoj smisao.”

“Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda.”

“Neka oprosti gospodja Europa,ona nema spomenike kulture.Pleme Inka u Americi ima spomenike,Egipat ima prave spomenike kulture.Neka oprosti gospodja Europasamo Bosna ima spomenike.Stecke.Sta je stecak?Olicenje gorstaka Bosanca!Sta radi Bosanac na stecku?Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku!Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronasao stecak na kome Bosanac kleci ili moli.Na kome je prikazan kao suzanj...”

“Sami lopovi vrve svijetom, kao crvi u crvljivom mesu: sumnja velika i nepovjerenje na sve strane, a i dobro da je tako, jer je čovjek rođen kao lopov!”

“Već osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama a još smo četveronošci uglavnom svi I što to znači znati čitati i pisati kada pišemo već sigurno dulje od pedeset hiljada godina a svakih se stotinu godina rodi po jedan čovjek koji umije doista pisati a njega ne čita nitko”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”