“Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave žalosne ptičje oči kravlje butove konjska stegna a sinoć još su te životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije.”
“Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.”
“„Dva su načina na koja gledamo lice druge osobe. Jedan je da gledamo oči kao dio lica. A drugi, gledamo u oči i to je to, kao da su one lice. Takvih se stvari čovjek jednostavno preplaši. Jer oči su život u malome.”
“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”
“Znaš kako su ljudi maleni, koliko siromašni, kako osamljeni, koliko osjetljivi, ranjivi i krhki. Znaš da ima suza i nitko ih ne može otrti. Znaš da ima veće žalosti od one u srcu koje nitko ne shvaća. Znaš: život je za neke ljude nepodnošljiva muka.Budi blag! Učini sve što god možeš da razumiješ ljude, da im pomogneš. Uđi u njihovo trpljenje, u njihovu napuštenost. Spusti se s brežuljka svoje samodostatnosti u dolinu gdje su ljudi sami i trpe, k ljudima koji nemaju ni zaštite ni sigurnosti. Ne budi krut, čak ni u prosudbi.”
“Ljudi su izmislili tapete sagove parkete cijevi s ugrijanom vodom staklena vrata zlatne ribice kaktuse i čitave izloge knjiga po svojim stanovima koje nitko ne čita. Ljudi su nagomilali pod svojim krovovima kitajsku majoliku damastne stolnjake svilene čarape krzna i dragulje. Ljudi lakiraju svoje nokte kao perverzni istočnjaci kupaju se u mramornim kupaonicama voze se u ugrijanim kočijama piju gorke želučane likere ali pojma zapravo nemaju što je to životna stvarnost i kako bi trebalo živjeti”