“Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.”

“Stavio sam masku preko lica, mislio sam da ću tako lakše zaspati. Međutim, prevario sam se: nikako se nisam mogao navići na ono što sam vidio kroz nju. Činilo mi se kao da nisam u autobusu, da lebdim na nekakvom pijanom brodu, da je sve oko nas tiješnje i mračnije, a oni grabovi i panjevi vani još sablasniji. Kao da svijet, kada navučemo masku preko lica, postaje nekako drugačiji, uži, manji, ili tako nekako.”

“Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i lica.”

“U mraku vidim kako ti oči sjaju, a kad nam se lica dotaknu i tvoj dah ukrsti sa mojim, ja osetim sve godine naše ljubavi sažete u jedan jedini tren, i znam samo da postojimo ti i ja, ali pretopljeni na silnoj vatri naše duge, tajne i tajanstvene ljubavi, i pomešani nerazdvojno, zauvek." -”

“„Dva su načina na koja gledamo lice druge osobe. Jedan je da gledamo oči kao dio lica. A drugi, gledamo u oči i to je to, kao da su one lice. Takvih se stvari čovjek jednostavno preplaši. Jer oči su život u malome.”

“Gleda život koji je pun ravnodušnih lica - te gomile besmislenog, ničim neoplemenjenog mesa, što se hrani, ždere, peva i razmnožava, postajem li jedan od njih?”