“Već dulje vrijeme primjećivao je Filip kako se sve stvari i dojmovi pod njegovim pogledom raspadaju u detalje samo za najrastvorenijih ratnih dana kad je sve bilo u raspadanju i kada se nije ništa drugo osjećalo nego prenagomilavanje stvari u slijepim količinama i to kako čovjek sam po sebi i nije ništa drugo nego neka neznatna i sitna količina samo za onih najmračnijih i najosamljenijih dana događalo se Filipu da se nije snalazio u zbivanju gubeći pregled nad svojim vlastitim trajanjem.”

“Trpljenje patnikâ nije ništa veliko ni uzvišeno; u svome korijenu ono je sve drugo samo ne solidarno trpljenje, ono nije naprosto znak ljubavi, nego je daleko više naznaka za to da se više ne može ljubiti.”

“Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.”

“Najviše pozornosti treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća. Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da su milijuni stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnost prema narodu.”

“Ako s nečim čovjek nije upoznat, mora pitati kako bi naučio. To je zaista puno bolje nego pretvarati se da znaš više nego što znaš samo zato jer se u svojoj umišljenosti ne želiš prikazati neukim.”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”