“Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život.”

“Nije mi žao što su ukrali moje ideje, već što nisu imali svoje”

“Ivica, što je moje, to je i tvoje! - uskliknu bujna žena i zagrli bijesno, strastveno, plameno mladića. - Ti ćeš odatle, a i ja ću! Mladost je naša! Život je naš... Što je moje, to je i tvoje!”

“Volite svoju decu i kad su kriva, jer ce ih život kažnjavati i kad nisu.”

“Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...”

“Moj život je ono što sam učinio, moje znanstveno djelo; jedno je nerazdvojivo od drugoga. Moje djelo je izraz moga unutarnjeg razvoja, jer posvećivanje sadržajima nesvjesnog oblikuje čovjeka i dovodi do njegovih preobrazbi. Moja se djela mogu smatrati postajama na životnom putu.”