“Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život.”

“On me obespokojio, unio nered u dušu, ubio ljubav za životom. On je moje svjetlo i moja tama, tamna svjetlost i svijetla tama, moj otrov i protuotrov, moja bolest i lijek, onaj koji me osuđuje i oslobađa, diže i ruši, pobjeda i poraz, moj život i moj strah od života. U čemu naći utjehu? S kim? Najslađa utjeha je ona za koju se sami izborimo. Voljela sam, volim, bezuslovno. Nema ljubavi bez bola.”

“Plači, plači koliko možeš. Suze su ponekad ljekovite.”

“Mnogo je među nama ostalo nedorečenog. Neka, to je dobro, to je lijepo. Ništa tako ne boli kao dorečenost.”

“Svako je mogao vidjeti da s tim rukama nešto nije uredu. Grčile su se, uzajamno davile, drhtale. Zar tijelo, zar ruke mogu biti mirni dok duša drhti?”

“- Ženo previše pričaš. Čuj, inovjerci. Bog je jedan. Vazda su ljudi bili ljudi, a neljudi - neljudi. To nema veze s vjerom, samo šta kome more u obraz stati, eto, to ti je.”

“Bože, daj mi snage da mirno podnesem stvari koje ne mogu promijeniti, podaj mi hrabrosti da promijenim stvari koje mogu promijeniti, i daj mi mudrosti da razlikujem to dvoje.”