“On me obespokojio, unio nered u dušu, ubio ljubav za životom. On je moje svjetlo i moja tama, tamna svjetlost i svijetla tama, moj otrov i protuotrov, moja bolest i lijek, onaj koji me osuđuje i oslobađa, diže i ruši, pobjeda i poraz, moj život i moj strah od života. U čemu naći utjehu? S kim? Najslađa utjeha je ona za koju se sami izborimo. Voljela sam, volim, bezuslovno. Nema ljubavi bez bola.”

“Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život.”

“- Ženo previše pričaš. Čuj, inovjerci. Bog je jedan. Vazda su ljudi bili ljudi, a neljudi - neljudi. To nema veze s vjerom, samo šta kome more u obraz stati, eto, to ti je.”

“Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja - da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.”

“Makar se nikad više ne vidjeli, ostat ćemo bliži jedno drugome od velikog, možda najvećeg broja ljudi koji dijele bračnu postelju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, a svaki novi dan produbljuje jaz među njima.”

“Dugo je trebalo da spozna kako ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako, mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.”

“Svako je mogao vidjeti da s tim rukama nešto nije uredu. Grčile su se, uzajamno davile, drhtale. Zar tijelo, zar ruke mogu biti mirni dok duša drhti?”