“Plači, plači koliko možeš. Suze su ponekad ljekovite.”

“Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?”

“Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život.”

“Svako je mogao vidjeti da s tim rukama nešto nije uredu. Grčile su se, uzajamno davile, drhtale. Zar tijelo, zar ruke mogu biti mirni dok duša drhti?”

“- Ženo previše pričaš. Čuj, inovjerci. Bog je jedan. Vazda su ljudi bili ljudi, a neljudi - neljudi. To nema veze s vjerom, samo šta kome more u obraz stati, eto, to ti je.”

“Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja - da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.”

“Dugo je trebalo da spozna kako ljudi vrijedni uvažavanja i istinskog poštovanja, jako, mudri, samosvjesni ljudi, nastoje nekakvom naglašenom jednostavnošću ublažiti bljesak kojim sjaje.”