“Snovi su se raspršili, ostala je gola, opora realnost. Ipak, osjećam da bez obzira gdje sada bio, šta radio, bio pijan ili trijezan, pričljiv ili šutljiv, misliš isto što i ja - da na kraju svijeta, u beskraju svemira, postojimo samo nas dvoje, da smo nas dvoje zapravo cio jedan kosmos. Tako će i ostati.”

“Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...”

“Uspješan izbor stvori zabludu u nama da smo pametniji od bilo koga na svijetu, dok nas onaj pogrešni uči da će ostatak svijeta uvijek biti pametniji od nas.”

“PESMA ZA NAS DVOJEZnam,mora biti da je tako:nikad se nismo sreli nas dvoje,mada se trazimo podjednakozbog srece njenei srece moje.Pijana kisa siba i mlati,vrbama vetar cupa kosu.Kuda cu?U koji grad da svratim?Dan je niz mutna polja prosut.Vucaram svetom dva prazna okazurim u lica prolaznika.Koga da pitam,gladan i mokar,zasto se nismo sreli nikad?Il je vec bilo?Trebao korak?Mozda je sasvim do mene dosla.Al' ja,u krcmu svratio gorak,a onane znajuci-prosla.Ne znam.Ceo svet smo obisliu zudnji ludojpodjednakoj,a za korak se mimoisli.Da,mora da je tako.”

“Čim možemo nekom čoveku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvredio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.”

“Govorite mi da ću izgoriti, da će iza mene ostati samo pepeo, ali ću bar znati da sam bio vatra. A iza vas će ostati samo balavi trag.”