“Trebao sam samo da nadjem jednu koja me nece podsecati na nju. Pogledao sam oko sebe i desilo se cudo. Ni jedna me nije podsecala na nju. Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno bi svaka od njih trazila da prestanem cugat', pusiti, da se ponasam pristojnije. Sve bi one trazile da ih drzim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam sale na njihov racun. Trazile da ih izvodim na neka fina mesta i slicno. A ona...Ona je prihvatila svaki dio mene, i nikada nije trazila da se menjam. A promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao sta osecam. Nije trazila da je drzim kao kap vode na dlanu .Cinjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna”

“Rouz je bila na mojoj strani onako kako niko nikada nije bio na mojoj strani. Rouz je bila dobrovoljac. Bilo joj je stalo do mene. Voleci me, ona me je oslobodila. Bio sam slobodan da budem ono sto jesam. Nije u meni videla samo coveka kakav jesam, nego i coveka kakav bi mogao da budem. Voleci me, ucinila je da poverujem da bi moji snovi mogli da postanu stvarnost.”

“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore... Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.”

“Trebao bi se ponositi bolom - svaki bol nas podseca na nas visoki polozaj'. Divno! Osamdeset godina pre Nicea! Ali to nije izreka na koju sam mislio - cekajte, evo je. Dakle: 'Vecina ljudi nece da pliva pre neo sto nauci'. Zar to nije saljivo? Razume se da nece da plivaju! Ta rodjeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, nece ni da misle; stvoreni su da zive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, moze da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom ce se udaviti.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...”