“Velike reči obično imaju malu grešku, i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš.”

“Rijetko kad mi se ljudi ne dopadaju zbog osobina koje ne mogu promijeniti. Obično daju dovoljno povoda da ih ne zavolim iz posve drukčijih razloga.”

“Gle malu voćku poslije kiše:Puna je kapi pa ih njiše.I bliješti suncem obasjana,Čudesna raskoš njenih grana.Al nek se sunce malko skrije,Nestane sve te čarolije.Ona je opet kao prvo,Obično, jadno, malo drvo.”

“Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.”

“Ja sam se, na primer, već gotovo potpuno privikao na sebe, a opet se neprijatno iznenadim svaki put kad stanem pred ogledalo...Eh...Strašno je kad ostariš, zaista... No, još je strašnije kad ostariš mlad.”

“Istina? Istina je ono što ljudi mogu vjerovati, a ljudi opet vjeruju zato što im je to zbog nečeg potrebno. Kao i svaki drugi ljudski proizvod, i istina zadovoljava neke ljudske potrebe. Pa ako ljudi doista imaju potrebu za čudesima, oni će ih prihvatiti kao istine. Samo, to je pitanje: postoji li takva potreba?”