“Znala je da će dio nje zauvijek ostati s njim. Tamo gdje su onoga dana stali, ostao je njegov ponos, njen inat, prokockana šansa i jedno obećanje. Imali su sve, a izabrali su ništa.....”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Svake večeri, kad prije spavanja upitam Logana koji mu je bio najbolji dio dana, uvijek odgovori: »Igra s Dylanom.« Kada upitam koji mu je bio najgori dio dana, on opet odgovori: »Igra s Dylanom.« To dovoljno govori koliko su povezani kao braća.”

“Žene klimaju glavom, svaka ima nekoliko djece. Jedan dječak ih sluša i kaže: - Kad budem velik, ja ću ubijati Srbe ovako - podiže ruke i cilja kao da puca na nekoga ih velike blizine. Odrasli šute. S. zna da je dječak vidio kako su mu vojnici ubili starijeg brata, baš tako. Toj maloj ruci nedostaje samo oružje, sve je drugo već tu. Svejedno je u koju će zemlju otputovati, ovaj će dječak jednog dana izvršiti svoju namjeru. S. izlazi iz sobe i diše, zrak je oštar poput noža. Jedna je generacija iz te sobe već završila svoj život i svela ga na uspomene. Druga će rasti sa željom da se osveti. Kao da su oni već živi mrtvaci, misli S. Iznenada u ustima osjeća gorčinu.”

“Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte.Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.”

“„Dva su načina na koja gledamo lice druge osobe. Jedan je da gledamo oči kao dio lica. A drugi, gledamo u oči i to je to, kao da su one lice. Takvih se stvari čovjek jednostavno preplaši. Jer oči su život u malome.”