“Znaš kako su ljudi maleni, koliko siromašni, kako osamljeni, koliko osjetljivi, ranjivi i krhki. Znaš da ima suza i nitko ih ne može otrti. Znaš da ima veće žalosti od one u srcu koje nitko ne shvaća. Znaš: život je za neke ljude nepodnošljiva muka.Budi blag! Učini sve što god možeš da razumiješ ljude, da im pomogneš. Uđi u njihovo trpljenje, u njihovu napuštenost. Spusti se s brežuljka svoje samodostatnosti u dolinu gdje su ljudi sami i trpe, k ljudima koji nemaju ni zaštite ni sigurnosti. Ne budi krut, čak ni u prosudbi.”

“Znaš zanimljivo je da djeca uče mnogo više i mnogo brže od odraslih. Znaš li zašto je tako? Zato jer su otvorenog uma. Zato jer žele znati i žele naučiti. Odrasli misle da sve znaju. Odrastu i lako zaborave da umjesto da otvore um i razviju ga, oni odluče u što će vjerovati, a u što ne. Ne možeš donijeti odluku o takvim stvarima - ili vjeruješ ili ne. Oni su cinični, gube vjeru i žele znati samo one stvari koje će im pomagati iz dana u dan. Ne zanimaju ih male stvari. Ali, male stvari čine život.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Ako s nečim čovjek nije upoznat, mora pitati kako bi naučio. To je zaista puno bolje nego pretvarati se da znaš više nego što znaš samo zato jer se u svojoj umišljenosti ne želiš prikazati neukim.”

“Dok sam petljao oko rekvizita, primijetila je da se nisam usudio pogledati ni u koga. Pomislila je da ne želim gledati u ljude kako ne bih vidio nekog prijatelja ili bivšeg studenta, što bi moglo uzburkati moje emocije.Prije nego sam započeo, razabrao se žamor među slušateljima. Oni koji su došli samo da bi vidjeli kako izgleda netko tko umire od raka gušterače vjerojatno su se pitali je li ovo moja prava kosa (da, tijekom kemoterapije nisam izgubio kosu) i hoće li oni osjetiti koliko sam blizu smrti dok budem govorio (moj odgovor: samo gledajte!«).”

“Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su.Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike.Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu.Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao.Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve.Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima.Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično.Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda.Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina.To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".”