“Ako i nije bila »mentalno zaostala« bila je luda stoposto. Ili još gore, jedna od onih vječito veselih žena.”

“Noć je bila od onih u kojima se usamljenost čini kao nesvladiva daljina.”

“Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.”

“Pobuna! Je li to samo reč, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda teško meni; ako je istina, teško meni još više.”

“Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje”

“Kako je razgovor skrenuo od onoga kada ga je željela poljubiti do ovogasada kada ga želi nečime zveknuti u glavu?I zašto nije bila ni najmanje iznenađena?”