“Doista nisam imao pojma što ću učiniti ili reći nakon što publika otpjeva »Sretan rođendan« Jai. Ali kad sam je pozvao na pozornicu i kada mi je prišla, slijedio sam prirodni impuls. Kao i ona, pretpostavljam. Zagrlili smo se i poljubili, prvo usnama, a onda sam je poljubio u obraz. Publika je nastavila pljeskati. Ćuli smo ih, ali se činilo da su kilometrima daleko od nas.Dok smo stajali zagrljeni, Jai mi je nešto šapnula u uho.— Molim te, nemoj umrijeti.To je zvučalo kao holivudski dijalog. Ali rekla je upravo to. Ja sam je još čvršće zagrlio.”

“U kolovozu je bilo vrijeme za kvartalni pregled u bolnici Anderson. Jai i ja odletjeli smo za Houston i ostavili djecu s bejbisitericom. Ponašali smo se kao da smo na nekakvom romantičnom bijegu od kuće. Dan prije pregleda otišli smo čak do velikog vodenog parka - dakako, moja ideja o romantičnom bijegu — i ja sam se vozio na toboganu smijući se kao lud.A onda, u srijedu 15. kolovoza 2007., stigli smo u bolnicu da s mojim onkologom, Robertom Wolffom, pogledamo najnovije CT snimke. Uveli su nas u ordinaciju gdje je medicinska sestra postavila nekoliko rutinskih pitanja. — Ima li kakvih promjena u težini, Randy? Uzimate li još uvijek iste lijekove? - Jai je primijetila veseo, zapjevan ton sestrina glasa kad je puna vedrine rekla: - U redu, doktor će uskoro doći i vidjeti vas — i zatvorila vrata.U ordinaciji se nalazilo računalo. Primijetio sam da ga sestra nije isključila; moj medicinski karton nalazio se na ekranu. Naravno da sam se dobro snalazio s računalom, ali ova situacija nije tražila nikakvo hakiranje. Čitava povijest bolesti bila je ispred mene.- Hoćemo li baciti pogled? - upitao sam Jai. Nisam osjećaonikakvu grižnju savjesti zbog toga. Napokon, radi se o mojimnalazima.Počeo sam pregledavati i pronašao nalaze krvi. Bilo je tu nekakvih tridesetak nepoznatih vrijednosti, ali ja sam znao što tražim - marker tumora CA19-9. Pronašao sam ga i ukazao se jezivi broj 208. Normalna vrijednost je ispod 37. Proučavao sam ga koju sekundu.- Gotovo je - rekao sam Jai. - Igra je svršena.- Što hoćeš reći? - upitala je.Pokazao sam joj vrijednosti CA19-9. Bila je već dovoljno upućena u liječenje tumora i znala je da 208 znači metastaze -smrtnu osudu. - To nije smiješno - rekla je. - Prestani se zafrkavati.”

“Deda me je opomenuo: „Ti nikada nećeš da odrasteš!“ Ja sam mu odgovorio: „Šta mogu!“ Mama me je branila: „On nema vremena za to!“ Ja sam stalno pokušavao da odrastem kao i ostali ljudi, ali se odmah desilo nešto novo i mi smo ponovo ostali ono što smo bili.”

“Pitao sam roditelje što mi je činiti.- Podrži je — rekla je mama. — Ako je voliš, pruži joj podršku.Tako sam i učinio. Taj sam tjedan proveo na predavanjima, boraveći u uredu koji se nalazio u hodniku gdje je i ona radila. Nekoliko puta sam se zaustavio tek da vidim je li sve u redu. - Želim samo vidjeti kako si - govorio sam. - Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.Nakon nekoliko dana, ona me nazvala: — Čuj, Randy, sjedim ovdje, osjećam kako mi nedostaješ i želim da si tu kraj mene. To nešto znači, što misliš?Konačno je shvatila. Ipak je bila zaljubljena.Moji roditelji su još jednom bili u pravu. Ljubav jest pobijedila. Na kraju tjedna Jai se preselila u Pittsburgh.Zidovi od opeka postoje s razlogom. Oni nam daju priliku shvatiti koliko žarko nešto želimo.”

“Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Joeov se duh vratio nijegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večei, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe ikakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahrainim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugira mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u posteIju«, kaže. Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njojl Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Odvratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljtku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliiko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakaiv kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotinu između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je aluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu •sam joj opalio metaik, a onda joj okrenuo leđa. Da uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može nešto naći, čak i u lošoj knizi... ali pizda je naprosto čist gubitak vrmena... « Str 144-146”

“„Ali bilo mi je žao. Još uvijek mi je. Bilo mi je žao što sam propustila zapaziti kako sam samo ja na sigurnoj zaobilaznici, dok je on u toj vezi bio sam i izložen. Ponovno sam bila sebična i okrutna prema nekome za koga sam se trebala pobrinuti.Prije tvoje smrti mislila sam kako je naša veza zrela i razumna. Ali s moje strane, bila je kukavička, pasivna opcija potaknuta više mojom nesigurnošću negoli onim što je Todd zasluživao... aktivnim izborom kojemu je poticaj bila ljubav.”