“Gledajući tog čovjeka u akciji, naučio sam mnogo. Bio je esencija dinamičnog menadžera, znao je izvanredno raspodijeliti poslove, motivirati druge, čak i izgledati dobro u radnom odijelu. Nikada nije tvrdio da je sposobniji od svojih podređenih. Priznavao je njihove sposobnosti u okviru njihovih domena. Ali on je davao viziju i ton, on je podizao duh. Osim toga, imao je onu romantičnu facu kojom je zavodio žene po svim galaksijama. Sjećam se sebe kao desetogodišnjaka s naočalama ispred televizora. Svaki put kad bi se Kirk pojavio na ekranu imao bih osjećaj da je preda mnom grčki bog.Imao je i fantastične naprave. Kad sam bio klinac, fasciniralo me što na svaki planet nosi i onu spravicu, komunikator iz Zvjezdanih staza, pomoću kojeg može razgovarati s ostatkom posade. Danas i ja nosim nešto slično u džepu. Tko se još sjeća da nam je Kirk prvi pokazao mobitel?”

“Doista nisam imao pojma što ću učiniti ili reći nakon što publika otpjeva »Sretan rođendan« Jai. Ali kad sam je pozvao na pozornicu i kada mi je prišla, slijedio sam prirodni impuls. Kao i ona, pretpostavljam. Zagrlili smo se i poljubili, prvo usnama, a onda sam je poljubio u obraz. Publika je nastavila pljeskati. Ćuli smo ih, ali se činilo da su kilometrima daleko od nas.Dok smo stajali zagrljeni, Jai mi je nešto šapnula u uho.— Molim te, nemoj umrijeti.To je zvučalo kao holivudski dijalog. Ali rekla je upravo to. Ja sam je još čvršće zagrlio.”

“U kolovozu je bilo vrijeme za kvartalni pregled u bolnici Anderson. Jai i ja odletjeli smo za Houston i ostavili djecu s bejbisitericom. Ponašali smo se kao da smo na nekakvom romantičnom bijegu od kuće. Dan prije pregleda otišli smo čak do velikog vodenog parka - dakako, moja ideja o romantičnom bijegu — i ja sam se vozio na toboganu smijući se kao lud.A onda, u srijedu 15. kolovoza 2007., stigli smo u bolnicu da s mojim onkologom, Robertom Wolffom, pogledamo najnovije CT snimke. Uveli su nas u ordinaciju gdje je medicinska sestra postavila nekoliko rutinskih pitanja. — Ima li kakvih promjena u težini, Randy? Uzimate li još uvijek iste lijekove? - Jai je primijetila veseo, zapjevan ton sestrina glasa kad je puna vedrine rekla: - U redu, doktor će uskoro doći i vidjeti vas — i zatvorila vrata.U ordinaciji se nalazilo računalo. Primijetio sam da ga sestra nije isključila; moj medicinski karton nalazio se na ekranu. Naravno da sam se dobro snalazio s računalom, ali ova situacija nije tražila nikakvo hakiranje. Čitava povijest bolesti bila je ispred mene.- Hoćemo li baciti pogled? - upitao sam Jai. Nisam osjećaonikakvu grižnju savjesti zbog toga. Napokon, radi se o mojimnalazima.Počeo sam pregledavati i pronašao nalaze krvi. Bilo je tu nekakvih tridesetak nepoznatih vrijednosti, ali ja sam znao što tražim - marker tumora CA19-9. Pronašao sam ga i ukazao se jezivi broj 208. Normalna vrijednost je ispod 37. Proučavao sam ga koju sekundu.- Gotovo je - rekao sam Jai. - Igra je svršena.- Što hoćeš reći? - upitala je.Pokazao sam joj vrijednosti CA19-9. Bila je već dovoljno upućena u liječenje tumora i znala je da 208 znači metastaze -smrtnu osudu. - To nije smiješno - rekla je. - Prestani se zafrkavati.”

“Svjestan sam da Chloe neće imati nikakvih sjećanja na mene. Još je premala. Ali ja bih želio da odraste znajući da sam bio prvi muškarac koji se u nju zaljubio.”

“Tijekom mog liječenja, kada sam doznao da samo četiri posto oboljelih od raka gušterače živi pet godina, pala mi je na pamet fraza iz jednog filma o Zvjezdanim stazama, Khanov gnjev. U filmu se prikazuju kadeti Flote koji se na simulatoru suočavaju sa situacijom u kojoj bez obzira na njihove napore pogiba cjelokupna posada. Kada je Kirk bio kadet, reprogramirao je simulaciju jer »nije vjerovao u scenarij bez mogućnosti pobjede«.U kasnijim godinama neki od mojih profinjenih akademskih kolega s prezirom su gledali na moju opčinjenost Zvjezdanim stazama. Ali ja dobro znam koliko mi je to poslužilo. Nakon sto je Shatner doznao za moju dijagnozu, poslao mi je svoju fotografiju kao kapetana Kirka. Na njoj je pisalo: »Ne vjerujem u scenarij bez mogućnosti pobjede.«”

“Pitao sam roditelje što mi je činiti.- Podrži je — rekla je mama. — Ako je voliš, pruži joj podršku.Tako sam i učinio. Taj sam tjedan proveo na predavanjima, boraveći u uredu koji se nalazio u hodniku gdje je i ona radila. Nekoliko puta sam se zaustavio tek da vidim je li sve u redu. - Želim samo vidjeti kako si - govorio sam. - Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.Nakon nekoliko dana, ona me nazvala: — Čuj, Randy, sjedim ovdje, osjećam kako mi nedostaješ i želim da si tu kraj mene. To nešto znači, što misliš?Konačno je shvatila. Ipak je bila zaljubljena.Moji roditelji su još jednom bili u pravu. Ljubav jest pobijedila. Na kraju tjedna Jai se preselila u Pittsburgh.Zidovi od opeka postoje s razlogom. Oni nam daju priliku shvatiti koliko žarko nešto želimo.”

“Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola.Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.”