“Gledajući tog čovjeka u akciji, naučio sam mnogo. Bio je esencija dinamičnog menadžera, znao je izvanredno raspodijeliti poslove, motivirati druge, čak i izgledati dobro u radnom odijelu. Nikada nije tvrdio da je sposobniji od svojih podređenih. Priznavao je njihove sposobnosti u okviru njihovih domena. Ali on je davao viziju i ton, on je podizao duh. Osim toga, imao je onu romantičnu facu kojom je zavodio žene po svim galaksijama. Sjećam se sebe kao desetogodišnjaka s naočalama ispred televizora. Svaki put kad bi se Kirk pojavio na ekranu imao bih osjećaj da je preda mnom grčki bog.Imao je i fantastične naprave. Kad sam bio klinac, fasciniralo me što na svaki planet nosi i onu spravicu, komunikator iz Zvjezdanih staza, pomoću kojeg može razgovarati s ostatkom posade. Danas i ja nosim nešto slično u džepu. Tko se još sjeća da nam je Kirk prvi pokazao mobitel?”

“Tako nije čitao još od vremena kad je bio sasvim mlad i kad je od književnosti tražio životne odgovore. I sad je kao i nekad osjećao da je upravo sve onako kako pjesnik kaže da je u tekstu rečeno nešto što je on sam već davno osjećao i bio je spreman da ustane i počne živjeti i djelovati prema tekstu koji ima pred sobom. Dobro je znao kamo to vodi dobro je znao što postaje onaj tko svijet pokuša urediti prema knjizi a opet nije mogao sebi pomoći.”

“Doista nisam imao pojma što ću učiniti ili reći nakon što publika otpjeva »Sretan rođendan« Jai. Ali kad sam je pozvao na pozornicu i kada mi je prišla, slijedio sam prirodni impuls. Kao i ona, pretpostavljam. Zagrlili smo se i poljubili, prvo usnama, a onda sam je poljubio u obraz. Publika je nastavila pljeskati. Ćuli smo ih, ali se činilo da su kilometrima daleko od nas.Dok smo stajali zagrljeni, Jai mi je nešto šapnula u uho.— Molim te, nemoj umrijeti.To je zvučalo kao holivudski dijalog. Ali rekla je upravo to. Ja sam je još čvršće zagrlio.”

“Jednom sam čučao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokušava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, činilo se, bio odlučio napraviti najveću mrežu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najširi. Pričvrstio bi svoju nit, skočio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokušao. Kad se treći put vratio na paprat, do-puzao je do vrška jedne grane i legao; prednjih nogu prekriženih ispod brade, proučavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukočila zbog zime od čučanja u hladnoj vodi. On je ležao tamo proučavajući i razmišljajući. Onda mu je nešto palo na pamet! Počeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se počela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskočio je, raširio svoj kišobran - i uspio!Bio je sav ponosan i skakao od oduševljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveću mrežu koju sam ikada vidio.”

“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”