“Ljudi lažu zbog mnoštva razloga, najčešće zato jer im se čini da će na taj način uz manje napora dobiti ono što žele. No kao i mnoge strategije na kratke staze, ova je potpuno nedjelotvorna na duge staze. Kasnije ćete naići na iste osobe, a one će se prisjetiti da ste im jednom lagali. Ispričat će i drugima o tome. Upravo to me čudi kod laganja. Mnogi lašci misle da su se lako provukli, a zapravo nisu.”

“Ali sigurno razumije. Sigurno zna da se dogodilo nezamislivo, i da će preživljavanje iziskivati nekad nezamislive poteze. Jer više sati kasnije, kad se probudim u svom krevetu, na mjesečini vidim da je i on ondje. Šćućurio se pokraj mene, žute oči su mu na oprezu. Čuva me od noći.”

“Erika se odrekla svoje volje. Svoju volju, kojom je dosada upravljala majka, predaje poput štafetne palice Walteru Klemmeru. Naslanja se na zid i čeka odluke o sebi. Odriče se, istina, svoje slobode, ali postavlja jedan uvjet: Erika Kohut upotrijebit j:e svoju ljubav za to da ovaj mladić postane njen gospodar. Što više vlasti nad njom zadobije, to će vise postajati njena, Erikina, tvorevina. Klemmer će već potpuno biti njen rob kada se budu, na primjer, odvezli u Ramsau na planinarenje. Ali on će se, naravno, smatrati Erikinim gospodarom. Da bi to postigla Erika će upotrijebiti svoju ljubav. Jer to je jedini način da se njihova ljubav ne istroši prebrzo. On mora povjerovati: ta mi se žena potpuno predala. Ali će zapravo on postati Erikino vlasništvo. Tako to ona zamišlja. Sve može poći nizbrdo jedino ako Klemmer pročita pismo i osudi njegov sadržaj. Zbog gađenja, srama ili straha, ovisno o tomu koji će osjećaj u njemu prevladati. Svi smo mi ljudi i stoga nesavršeni, tješi Erika lice muškarca preko puta sebe, koje upravo želi poljubiti i čije se crte sve više smekšavaju te gotovo rastapaju. Pod njenim pogledom učiteljice.”

“U srednjem sloju nikada nema neugodnih iznenađenja i strahova. Stišću se jedno uz drugo u iluziji da će im tako biti toplije. U osrednjosti nikada nisi sam, a ponajmanje sam sa sobom. Kako li su samo zadovoljni takvim stanjem stvari! Ne moraju si predbacivati ni zbog čega u životu niti im itko išta može predbaciti zbog njihova života. I Erikino predbacivanje da im je neka izvedba neuspjela odbija se o mekan zid njihove strpljive osrednjosti. Ona, Erika, sama je s druge strane zida i umjesto da se ponosni time, ona im se zbog toga osvećuje. Tako da ih svaka tri mjeseca tjera kroz drvena vratašca obora, što ih mora širom držati otvorena da bi te budale uopće mogle ući. S izrazom samozadovoljstva i dosade na licu, mekećući i gurkajući se, ulaze u obor, a glupana koji je zastao da dohvati kaput u zadnjem redu garderobe, jednostavno pregaze. Najprije žele ući, a zatim što prije izići. I to svi zajedno. Misle: dođu li brže na pašnjak glazbe, moći će prije otići.”

“Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter.Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim.„A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.”

“Što god obuhvaćao sadašnji trenutak,prihvatite to kao da ste sami izabrali. Uvijek surađujte sa sadašnjimtrenutkom, a ne suprotstavljajte mu se. Neka vam postane prijatelj isaveznik, a ne neprijatelj. To će na čudesan način preobraziti cijeli vašživot.”