“Moja kćerka ima samo osamnaest mjeseci pa joj ovo ne mogu reći sada, ali kad bude dovoljno zrela, volio bih da posluša što mi je jednom rekla jedna kolegica. Mislim da je to dobar savjet za sve mlade dame. Zapravo, kad bolje razmislim, to je najbolji savjet koji sam ikad čuo.— Trebalo mi je mnogo vremena, ali na kraju sam shvatila. Kad je riječ o muškarcima koji se za vas zanimaju u romantičnom smislu, stvar je jednostavna. Treba ignorirati sve što govore i obratiti pozornost samo na ono što rade otkrila mi je ona.To je to. Za tebe, Chloe.Čini mi se da bi ovaj savjet mogao koristiti i Dylanu i Loganu kad za to dođe vrijeme.”

“Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Voleo bih da je život kao bankarstvo', rekao sam. 'Ne mislim doslovno. Ima tu vrlo komplikovanih stvari. Ali, na kraju sve shvatiš ako se samo potrudiš. Ili uvek postoji negde neko ko se razume, pa makar i naknadno, kad je već kasno. Nevolja sa životom, kako se meni čini, jeste da može već za sve da bude kasno, a da ti ipak i dalje ništa ne shvataš.”

“Shvatio sam da se sve što se događa, mora događati jer je tako najbolje za mene. Ja sam tu da učim. Svi ljudi koje susrećem, stvari koje mi se dešavaju .. Sve mi to pokazuje smjerove. A ja plešem. Shvatio sam ono što sam odavno znao. Trudio sam se tražiti vrata, putove, ali to su sve moji oblici. Vrata ne postoje, ti si ih stvorio - rekla mi je Ivana.”