“Ne želim napustiti Tigra u meni. Ne mogu ni zamisliti da se pretvaram u Sivka. Netko me upitao kakav bih natpis želio na nadgrobnoj ploči. - Randy Pausch: živio je trideset godina nakon terminalne dijagnoze - odgovorio sam.Vjerujte mi da bih u tih trideset godina unio mnogo veselja. Ali ako to ne može biti, onda ću to veselje unijeti u sve što sada radim.”

“Želio bih promatrati more na miru.Od toga se osjećam kao...kao da postajem više ja,ako shvaćaš što želim reći.Više svoj,a ne u potpunosti samo dio nečega.Ne samo stanica u tijelu društva.”

“Ako ja, ma kako se na to gledalo, sa svog licnog gledista bacim, razdvojivsi samoga sebe, pogled na onog mladog covjeka kakav sam tada bio, treba da se zalim, sto me sudbina nije rodila pomalo niktovom, i ne mogu se utjesiti zbog svog prevelikog postenja. Ne bih li ja, naprotiv, sve bio dao, da u sebi izbrisem svako iskustvo, da opet imam svoju djetinju dusu i da s njome zivim u cistoci? To moje JA, sto ga svi poznajete, ne zaboravite, to je uprljano svom necistocom zivota. Ako je istina, da covjek moze izvuci neki ponos iz hrpe onih godina koje je prozivio u necistoci, tad me, pristajem, nazovite svojim starijim bratom.”

“Akomožete uživati u onome što već sada radite, umjesto da čekate da senešto promijeni kako biste mogli početi uživati u radu, mnogo je većavjerojatnost da će vam se život početi širiti i mijenjati nabolje.Ne tražite od uma dopuštenje da uživate u onome što radite. Dobitćete samo mnoštvo razloga zbog kojih u tome ne možete uživati. »Nesada«, reći će um. »Zar ne vidiš da sam zauzet? Nemam vremena.Možda bih sutra mogao početi uživati.« No, ako ne počnete uživati uonome što sada radite, »sutra« nikada ne stiže.”

“Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče ne može se isplesti mreža za hvatanje vremena...”

“Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.”