“Nismo mnogo kupovali, ali smo štošta znali. Moj otac je posjedovao zaraznu radoznalost prema tekućim događajima, povijesti, pa i našim životima. Odrastajući, shvatio sam da postoje dva tipa obitelji:1. One kojima treba rječnik da dovrše večeru.2. One kojima to ne treba.Mi smo pripadali prvoj grupi. Gotovo svake večeri zbog nečega smo morali konzultirati riječnik, koji se nalazio na polici nekoliko koraka od stola. — Ako imaš kakvo pitanje - govorili su moji - onda potraži odgovor.”

“Doista nisam imao pojma što ću učiniti ili reći nakon što publika otpjeva »Sretan rođendan« Jai. Ali kad sam je pozvao na pozornicu i kada mi je prišla, slijedio sam prirodni impuls. Kao i ona, pretpostavljam. Zagrlili smo se i poljubili, prvo usnama, a onda sam je poljubio u obraz. Publika je nastavila pljeskati. Ćuli smo ih, ali se činilo da su kilometrima daleko od nas.Dok smo stajali zagrljeni, Jai mi je nešto šapnula u uho.— Molim te, nemoj umrijeti.To je zvučalo kao holivudski dijalog. Ali rekla je upravo to. Ja sam je još čvršće zagrlio.”

“U kolovozu je bilo vrijeme za kvartalni pregled u bolnici Anderson. Jai i ja odletjeli smo za Houston i ostavili djecu s bejbisitericom. Ponašali smo se kao da smo na nekakvom romantičnom bijegu od kuće. Dan prije pregleda otišli smo čak do velikog vodenog parka - dakako, moja ideja o romantičnom bijegu — i ja sam se vozio na toboganu smijući se kao lud.A onda, u srijedu 15. kolovoza 2007., stigli smo u bolnicu da s mojim onkologom, Robertom Wolffom, pogledamo najnovije CT snimke. Uveli su nas u ordinaciju gdje je medicinska sestra postavila nekoliko rutinskih pitanja. — Ima li kakvih promjena u težini, Randy? Uzimate li još uvijek iste lijekove? - Jai je primijetila veseo, zapjevan ton sestrina glasa kad je puna vedrine rekla: - U redu, doktor će uskoro doći i vidjeti vas — i zatvorila vrata.U ordinaciji se nalazilo računalo. Primijetio sam da ga sestra nije isključila; moj medicinski karton nalazio se na ekranu. Naravno da sam se dobro snalazio s računalom, ali ova situacija nije tražila nikakvo hakiranje. Čitava povijest bolesti bila je ispred mene.- Hoćemo li baciti pogled? - upitao sam Jai. Nisam osjećaonikakvu grižnju savjesti zbog toga. Napokon, radi se o mojimnalazima.Počeo sam pregledavati i pronašao nalaze krvi. Bilo je tu nekakvih tridesetak nepoznatih vrijednosti, ali ja sam znao što tražim - marker tumora CA19-9. Pronašao sam ga i ukazao se jezivi broj 208. Normalna vrijednost je ispod 37. Proučavao sam ga koju sekundu.- Gotovo je - rekao sam Jai. - Igra je svršena.- Što hoćeš reći? - upitala je.Pokazao sam joj vrijednosti CA19-9. Bila je već dovoljno upućena u liječenje tumora i znala je da 208 znači metastaze -smrtnu osudu. - To nije smiješno - rekla je. - Prestani se zafrkavati.”

“Pitao sam roditelje što mi je činiti.- Podrži je — rekla je mama. — Ako je voliš, pruži joj podršku.Tako sam i učinio. Taj sam tjedan proveo na predavanjima, boraveći u uredu koji se nalazio u hodniku gdje je i ona radila. Nekoliko puta sam se zaustavio tek da vidim je li sve u redu. - Želim samo vidjeti kako si - govorio sam. - Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.Nakon nekoliko dana, ona me nazvala: — Čuj, Randy, sjedim ovdje, osjećam kako mi nedostaješ i želim da si tu kraj mene. To nešto znači, što misliš?Konačno je shvatila. Ipak je bila zaljubljena.Moji roditelji su još jednom bili u pravu. Ljubav jest pobijedila. Na kraju tjedna Jai se preselila u Pittsburgh.Zidovi od opeka postoje s razlogom. Oni nam daju priliku shvatiti koliko žarko nešto želimo.”

“Zahvalio sam publici na dolasku, izbacio par štosova, a onda rekao: - U slučaju da je netko od vas došao bez poznavanja cijele priče, spomenut ću vam savjet mog oca. On je uvijek govorio da valja predstaviti slona ukoliko se nalazi u sobi. Ako pogledate moje CT snimke, vidjet ćete da u jetri imam otprilike deset tumora. Liječnici kažu da mogu živjeti relativno zdravo još tri do šest mjeseci. To su rekli prije mjesec dana pa sad možete i sami izračunati.Na ekranu sam pokazao veliku CT snimku moje jetre. Is-pod slajda je pisalo »Slon u sobi«, a ja sam još dodao crvene strelice koje su pokazivale svaki pojedinačni tumor.Zadržao sam sliku neko vrijeme da publika može uočiti strelice i prebrojiti tumore. - U redu - rekao sam. -Tako je kako jest. Tu se ne da ništa promijeniti. Jedino što možemo je izabrati način reakcije. Ne možemo promijeniti karte koje smo dobili, već samo odlučiti kako ćemo igrati.”

“Dok sam petljao oko rekvizita, primijetila je da se nisam usudio pogledati ni u koga. Pomislila je da ne želim gledati u ljude kako ne bih vidio nekog prijatelja ili bivšeg studenta, što bi moglo uzburkati moje emocije.Prije nego sam započeo, razabrao se žamor među slušateljima. Oni koji su došli samo da bi vidjeli kako izgleda netko tko umire od raka gušterače vjerojatno su se pitali je li ovo moja prava kosa (da, tijekom kemoterapije nisam izgubio kosu) i hoće li oni osjetiti koliko sam blizu smrti dok budem govorio (moj odgovor: samo gledajte!«).”

“Kada me konačno pustio, prišao mi je jedan od pomoćnih trenera pokušavajući me utješiti. - Graham te je prilično izgnjavio, je li? — rekao je.Jedva sam izustio »da«.— To je dobar znak — naglasio je on. — Kad nešto zezneš, a nitko ti ništa ne kaže, to znači da su od tebe odustali.Tu lekciju sam zapamtio za čitav život. Kada si svjestan da činiš nešto loše, a nitko se više ne trudi da te opomene, stvari ne stoje kako valja. Ako ih i ne želiš slušati, tvoji kritičari su najčešće oni koji ti žele reći da te još uvijek vole, da se brinu za tebe i da žele tvoj napredak.”