“Svjestan sam da Chloe neće imati nikakvih sjećanja na mene. Još je premala. Ali ja bih želio da odraste znajući da sam bio prvi muškarac koji se u nju zaljubio.”

“Sve do svog posljednjeg predavanja nikada nikome na Carnegie Mellonu, a to se odnosi i na profesore i na studente, nisam rekao da sam bio odbijen. Čega sam se bojao? Da nisam bio dovoljno pametan za njihovo društvo? Da me neće ozbiljno doživljavati?Zanimljivo je da postoje tajne koje poželite otkriti tek na kraju života.Morao sam odavno ispričati ovu priču jer je njezina poruka sljedeća: ako nešto dovoljno jako želite, nikada nemojte odustati (i primite pomoć ako vam je nude).”

“Gledajući tog čovjeka u akciji, naučio sam mnogo. Bio je esencija dinamičnog menadžera, znao je izvanredno raspodijeliti poslove, motivirati druge, čak i izgledati dobro u radnom odijelu. Nikada nije tvrdio da je sposobniji od svojih podređenih. Priznavao je njihove sposobnosti u okviru njihovih domena. Ali on je davao viziju i ton, on je podizao duh. Osim toga, imao je onu romantičnu facu kojom je zavodio žene po svim galaksijama. Sjećam se sebe kao desetogodišnjaka s naočalama ispred televizora. Svaki put kad bi se Kirk pojavio na ekranu imao bih osjećaj da je preda mnom grčki bog.Imao je i fantastične naprave. Kad sam bio klinac, fasciniralo me što na svaki planet nosi i onu spravicu, komunikator iz Zvjezdanih staza, pomoću kojeg može razgovarati s ostatkom posade. Danas i ja nosim nešto slično u džepu. Tko se još sjeća da nam je Kirk prvi pokazao mobitel?”

“Zašto mi je taj govor bio toliko važan? Jesam li time želio pokazati sebi i drugima da sam još i te kako živ? Da još uvijek imam snagu za nastup? Je li to možda želja nekoga tko voli javnu pozornost da odigra posljednju predstavu? Odgovori su bili potvrdni. — Ranjeni lav želi doznati može li još uvijek rikati - rekao sam Ja. - Radi se o dostojanstvu i samopoštovanju, a to nije isto što i taština.”

“Jako me boli spoznaja da neće imati oca kad budu stariji. Kada plačem u kupaonici, nikada ne mislim »neću vidjeti kako rade ovo ili ono«. Mislim samo na djecu koja neće imati oca. Muči me ono što će izgubiti oni, a ne što ću izgubiti ja. Istina da jedan dio moje tuge odlazi na »neću više nikad...«, ali mnogo veći dio mene tuguje zbog njih. Stalno mi pada na pamet »oni neće... oni neće... oni neće«. Eto to me grize iznutra, kada se prepustim slabosti.”

“Doista nisam imao pojma što ću učiniti ili reći nakon što publika otpjeva »Sretan rođendan« Jai. Ali kad sam je pozvao na pozornicu i kada mi je prišla, slijedio sam prirodni impuls. Kao i ona, pretpostavljam. Zagrlili smo se i poljubili, prvo usnama, a onda sam je poljubio u obraz. Publika je nastavila pljeskati. Ćuli smo ih, ali se činilo da su kilometrima daleko od nas.Dok smo stajali zagrljeni, Jai mi je nešto šapnula u uho.— Molim te, nemoj umrijeti.To je zvučalo kao holivudski dijalog. Ali rekla je upravo to. Ja sam je još čvršće zagrlio.”

“Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola.Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.”