“Tata je sačuvao i hrpu papira. Bilo je tu mnoštvo pisama u vezi njegovog posla oko osiguranja i dokumenata o karitativnim projektima. Negdje duboko medu papirima pronašli smo priznanje iz 1945. godine, kada je služio u vojsci. Bila je to pohvalnica za »herojsko postignuće« koju je potpisao general, zapovjednik 75. pješadijske divizije. Jedanaestog travnja 1945. očevu četu su napali Nijemci i u ranoj fazi bitke palo je već osam žrtava. Na pohvalnici je pisalo: »Ne mareći za osobnu sigurnost, vojnik Pausch napustio je zaštićenu poziciju i započeo spašavanje ranjenika dok su projektili padali u njegovoj neposrednoj blizini. Tu akciju je izvršio s takvom efikasnošću da su svi ranjenici uspješno evakuirani.«Kao priznanje za to djelo, moj je otac, u to doba dvadeset-dvogodišnjak, dobio odličje Brončane zvijezde.Za pedeset godina koliko su moji roditelji bili u braku, tijekom tisuće razgovora koje sam vodio s ocem, ovaj podatak nikada nije izašao na vidjelo. Sada sam bio tu, nekoliko tjedana nakon njegove smrti, učeći od njega još jednu lekciju o značenju žrtve i snazi skromnosti.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise.Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom.Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.”

“Tijekom mog liječenja, kada sam doznao da samo četiri posto oboljelih od raka gušterače živi pet godina, pala mi je na pamet fraza iz jednog filma o Zvjezdanim stazama, Khanov gnjev. U filmu se prikazuju kadeti Flote koji se na simulatoru suočavaju sa situacijom u kojoj bez obzira na njihove napore pogiba cjelokupna posada. Kada je Kirk bio kadet, reprogramirao je simulaciju jer »nije vjerovao u scenarij bez mogućnosti pobjede«.U kasnijim godinama neki od mojih profinjenih akademskih kolega s prezirom su gledali na moju opčinjenost Zvjezdanim stazama. Ali ja dobro znam koliko mi je to poslužilo. Nakon sto je Shatner doznao za moju dijagnozu, poslao mi je svoju fotografiju kao kapetana Kirka. Na njoj je pisalo: »Ne vjerujem u scenarij bez mogućnosti pobjede.«”

“Blue Boy i ja krenuli smo u potragu za planinom. I našli smo jednu još prije zore. To nije bila baš bogzna kakva planina, prije bi se moglo reći da je to bilo brdo, ali Blue Boy je zacvilio kad ju je vidio.Odnio sam ga do vrha dok je na istoku izlazilo sunce. Ležao je i promatrao me dok sam mu kopao grob. Nije mogao podignuti glavu, ali dao mi je do znanja kako zna; naćulio je uši i nije skidao oka s mene.Kad sam završio s kopanjem, sjeo sam na zemlju i stavio njegovu glavu u krilo. Povremeno, kad bi smogao snage, polizao bi me po ruci.Malo kasnije je bez napora izdahnuo i glava mu je klonula preko moje ruke. Sahranio sam ga duboko u zemlji i naslagao teško kamenje na njegov grob. Tako da ima svoj mir.Kad sam stavio zadnji kamen, pomislio sam kako je zahvaljujući svom dobrom nosu sigurno već na pola puta natrag u planine.Lako je njemu sustići djeda.”

“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”