“Zašto mi je taj govor bio toliko važan? Jesam li time želio pokazati sebi i drugima da sam još i te kako živ? Da još uvijek imam snagu za nastup? Je li to možda želja nekoga tko voli javnu pozornost da odigra posljednju predstavu? Odgovori su bili potvrdni. — Ranjeni lav želi doznati može li još uvijek rikati - rekao sam Ja. - Radi se o dostojanstvu i samopoštovanju, a to nije isto što i taština.”

“Kada me konačno pustio, prišao mi je jedan od pomoćnih trenera pokušavajući me utješiti. - Graham te je prilično izgnjavio, je li? — rekao je.Jedva sam izustio »da«.— To je dobar znak — naglasio je on. — Kad nešto zezneš, a nitko ti ništa ne kaže, to znači da su od tebe odustali.Tu lekciju sam zapamtio za čitav život. Kada si svjestan da činiš nešto loše, a nitko se više ne trudi da te opomene, stvari ne stoje kako valja. Ako ih i ne želiš slušati, tvoji kritičari su najčešće oni koji ti žele reći da te još uvijek vole, da se brinu za tebe i da žele tvoj napredak.”

“Svjestan sam da Chloe neće imati nikakvih sjećanja na mene. Još je premala. Ali ja bih želio da odraste znajući da sam bio prvi muškarac koji se u nju zaljubio.”

“Zahvalio sam publici na dolasku, izbacio par štosova, a onda rekao: - U slučaju da je netko od vas došao bez poznavanja cijele priče, spomenut ću vam savjet mog oca. On je uvijek govorio da valja predstaviti slona ukoliko se nalazi u sobi. Ako pogledate moje CT snimke, vidjet ćete da u jetri imam otprilike deset tumora. Liječnici kažu da mogu živjeti relativno zdravo još tri do šest mjeseci. To su rekli prije mjesec dana pa sad možete i sami izračunati.Na ekranu sam pokazao veliku CT snimku moje jetre. Is-pod slajda je pisalo »Slon u sobi«, a ja sam još dodao crvene strelice koje su pokazivale svaki pojedinačni tumor.Zadržao sam sliku neko vrijeme da publika može uočiti strelice i prebrojiti tumore. - U redu - rekao sam. -Tako je kako jest. Tu se ne da ništa promijeniti. Jedino što možemo je izabrati način reakcije. Ne možemo promijeniti karte koje smo dobili, već samo odlučiti kako ćemo igrati.”

“Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola.Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.”

“U kolovozu je bilo vrijeme za kvartalni pregled u bolnici Anderson. Jai i ja odletjeli smo za Houston i ostavili djecu s bejbisitericom. Ponašali smo se kao da smo na nekakvom romantičnom bijegu od kuće. Dan prije pregleda otišli smo čak do velikog vodenog parka - dakako, moja ideja o romantičnom bijegu — i ja sam se vozio na toboganu smijući se kao lud.A onda, u srijedu 15. kolovoza 2007., stigli smo u bolnicu da s mojim onkologom, Robertom Wolffom, pogledamo najnovije CT snimke. Uveli su nas u ordinaciju gdje je medicinska sestra postavila nekoliko rutinskih pitanja. — Ima li kakvih promjena u težini, Randy? Uzimate li još uvijek iste lijekove? - Jai je primijetila veseo, zapjevan ton sestrina glasa kad je puna vedrine rekla: - U redu, doktor će uskoro doći i vidjeti vas — i zatvorila vrata.U ordinaciji se nalazilo računalo. Primijetio sam da ga sestra nije isključila; moj medicinski karton nalazio se na ekranu. Naravno da sam se dobro snalazio s računalom, ali ova situacija nije tražila nikakvo hakiranje. Čitava povijest bolesti bila je ispred mene.- Hoćemo li baciti pogled? - upitao sam Jai. Nisam osjećaonikakvu grižnju savjesti zbog toga. Napokon, radi se o mojimnalazima.Počeo sam pregledavati i pronašao nalaze krvi. Bilo je tu nekakvih tridesetak nepoznatih vrijednosti, ali ja sam znao što tražim - marker tumora CA19-9. Pronašao sam ga i ukazao se jezivi broj 208. Normalna vrijednost je ispod 37. Proučavao sam ga koju sekundu.- Gotovo je - rekao sam Jai. - Igra je svršena.- Što hoćeš reći? - upitala je.Pokazao sam joj vrijednosti CA19-9. Bila je već dovoljno upućena u liječenje tumora i znala je da 208 znači metastaze -smrtnu osudu. - To nije smiješno - rekla je. - Prestani se zafrkavati.”

“Pitao sam roditelje što mi je činiti.- Podrži je — rekla je mama. — Ako je voliš, pruži joj podršku.Tako sam i učinio. Taj sam tjedan proveo na predavanjima, boraveći u uredu koji se nalazio u hodniku gdje je i ona radila. Nekoliko puta sam se zaustavio tek da vidim je li sve u redu. - Želim samo vidjeti kako si - govorio sam. - Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.Nakon nekoliko dana, ona me nazvala: — Čuj, Randy, sjedim ovdje, osjećam kako mi nedostaješ i želim da si tu kraj mene. To nešto znači, što misliš?Konačno je shvatila. Ipak je bila zaljubljena.Moji roditelji su još jednom bili u pravu. Ljubav jest pobijedila. Na kraju tjedna Jai se preselila u Pittsburgh.Zidovi od opeka postoje s razlogom. Oni nam daju priliku shvatiti koliko žarko nešto želimo.”