“Istina? Istina je ono što ljudi mogu vjerovati, a ljudi opet vjeruju zato što im je to zbog nečeg potrebno. Kao i svaki drugi ljudski proizvod, i istina zadovoljava neke ljudske potrebe. Pa ako ljudi doista imaju potrebu za čudesima, oni će ih prihvatiti kao istine. Samo, to je pitanje: postoji li takva potreba?”

“Ono što vjerujete o sebi projicirate na druge ljude i to je ono što drugi vjeruju ovama. Dakako, i oni se prema vama ponašaju u skladu s tim, što samo daje snagu vašem uvjerenju da nistevrijedni. A što je istina? Istina je da jeste vrijedni: svatko je vrijedan.”

“Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.”

“Plemeniti život karanfila! Iz najogavnijeg blata u tegli izrasli su u takav neizreciv miris. Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju, a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi?”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

“Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke!I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…Rukama se može zadaviti!Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.”

“Velika većina ljudi ne poseduje u sebi nimalo izumiteljskog ili kreativnog duha. Kao što Hegel kaže, oni mogu znati samo ono što već znaju. I na koji način ih naučiti nečem novom?Miješanjem onoga što znaju, s onim što ne znaju. Kad u svojoj magli ugledaju neke poznate obrise, oni pomišljaju : Ah, znam što je to.A od toga je samo jedan korak do : - Ah, znam što sve to predstavlja!I njihov se um usmjeruje u pravcu nepoznatog i oni počinju sagledavati ono što ranije nisu mogli, što proširuje moć njihova razumijevanja.”