“Jer, vidite, u teatru gledaoca osvaja magija igre, magična moć takozvane umjetnosti. On hoće da bude žalostan, da plače, da pati, a sve to ni za što - za hekubu!, kako reče Hamlet.”

“Da, sve otkako je čovjek prvi put digao glavu iznad ulaza u špilju da pogleda zvijezde na nebu i pomislio kako bi bilo lijepo imati jednu takvu zvijezdu samo za sebe, sanjao je o tome da drugi rade za njega i da on za to plaća što je manje moguće.”

“Izgledalo je fantastično i nevjerojatno, pa ipak je bilo istinito: oni su mogli da čine sa svojom mladošću što hoće, u jednom svijetu gdje su zakoni društvenog i osobnog morala, sve tamo do daleke granice kriminala, bili upravo tih godina u punoj krizi, slobodno tumačeni, primani ili odbacivani od svake skupine ljudi i svakog pojedinca; oni su mogli da misle kako hoće, da sude o svemu, slobodno i neograničeno; oni su smjeli da govore što hoće, i za mnoge od njih te riječi su bile isto što i djela, one su zadovoljavale njihove atavističke potrebe za junaštvom i slavom, silovitošću i razaranjem, a nisu povlačile za sobom obavezu na djelovanje ni neku vidljivu odgovornost zbog izrečenog.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Znaš kako su ljudi maleni, koliko siromašni, kako osamljeni, koliko osjetljivi, ranjivi i krhki. Znaš da ima suza i nitko ih ne može otrti. Znaš da ima veće žalosti od one u srcu koje nitko ne shvaća. Znaš: život je za neke ljude nepodnošljiva muka.Budi blag! Učini sve što god možeš da razumiješ ljude, da im pomogneš. Uđi u njihovo trpljenje, u njihovu napuštenost. Spusti se s brežuljka svoje samodostatnosti u dolinu gdje su ljudi sami i trpe, k ljudima koji nemaju ni zaštite ni sigurnosti. Ne budi krut, čak ni u prosudbi.”

“Buđenje u zoru! Oduvek je bila navikla da u to vreme rešava sva pitanja za koja ni dan ni noć nisu mogli da nađu rešenja.”