“Svatko mora ostaviti nešto iza sebe kad umre,rekao je moj djed.Dijete,knjigu,sliku,kuću,podignuti zid ili par napravljenih cipela.Ili zasađen vrt.Nešto što je tvoja ruka dodirnula na neki način tako da ti duša ima kamo otići kad umreš.Pa kad ljudi pogledaju to stablo ili taj cvijet koji si posadio,ti si u njemu.Nije važno što radiš,rekao je,bitno je da si nešto što si dodirnuo promijenio iz onog stanja u kojem je bilo prije no što si ga dotaknuo u nešto što, nakon što odmakneš ruke,nalikuje tebi.”

“Plemeniti život karanfila! Iz najogavnijeg blata u tegli izrasli su u takav neizreciv miris. Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju, a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi?”

“Čovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i zato što je zaštićeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.”

“Što je našao u tebi, pitala me moja majka?Što si našao u meni?Ne seri.”

“Kad naiđeš na nešto što je dobro", rekla je baka Malom Drvetu, "prvo što trebaš napraviti je potražiti nekoga s kim to možeš podijeliti; na taj se način dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta. Što je dobro." I imala je pravo.”

“Nije stvar samo u tome što taj momak u krvi ima sivog mora, pomislila je; ima ga sav jedan ledeni, bezličan ocean, i on mora pronaći način da ga iz sebe ispusti.”

“Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći.Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno.Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično.Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori.Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.”