“„Bila si u pravu, kao što znaš. Ostali ljudi mogli su ploviti kroz živote plavih mora, uz tek pokoji nalet vjetra praćen kišom, ali za mene je život oduvijek bio poput planine... strmih litica i opasan. I kao što mislim da sam ti rekla, držala sam se pomoću uporišta, spona, penjalica i sigurnosne užadi sigurnoga posla, stana i sigurne veze.”

“„... bit je u tome što sam oduvijek smatrala kako je tijelo više od tek obične posude za dušu.”

“„Ali bilo mi je žao. Još uvijek mi je. Bilo mi je žao što sam propustila zapaziti kako sam samo ja na sigurnoj zaobilaznici, dok je on u toj vezi bio sam i izložen. Ponovno sam bila sebična i okrutna prema nekome za koga sam se trebala pobrinuti.Prije tvoje smrti mislila sam kako je naša veza zrela i razumna. Ali s moje strane, bila je kukavička, pasivna opcija potaknuta više mojom nesigurnošću negoli onim što je Todd zasluživao... aktivnim izborom kojemu je poticaj bila ljubav.”

“„Sjećaš se onih žlićica za kavu iz 1930-tih, svake poput rastopljenog bombona? Tako sam ja živjela svoj život, u malim odmjerenim dozama. Ali tvoja smrt bila je golemo more i tonula sam. Jesi li znala da ocean može biti dubok sedam milja? Nikakvo sunce ne može prodrijeti tako duboko. U potpunome mraku samo izobličeni, neprepoznatljivi oblici opstaju na životu, mutacijske emocije za kakve, sve do tvoje smrti, nisam ni znala da postoje.”

“„Dok sam promatrala tu gomilu ispred crkve i pomislila na sve one nagurane u njoj, zamišljala sam kako svaka ta osoba nosi vlastite uspomene na tebe... tvoj glas, tvoje lice, tvoj smijeh, na ono što si učinila ili rekla... i kad bi se na neki način svi ti djelići tebe mogli spojiti, na neki način bismouspjeli stvoriti potpunu sliku tebe, zajedno bismo te mogli zadržati.”

“Deda me je opomenuo: „Ti nikada nećeš da odrasteš!“ Ja sam mu odgovorio: „Šta mogu!“ Mama me je branila: „On nema vremena za to!“ Ja sam stalno pokušavao da odrastem kao i ostali ljudi, ali se odmah desilo nešto novo i mi smo ponovo ostali ono što smo bili.”

“Shvatio sam da se sve što se događa, mora događati jer je tako najbolje za mene. Ja sam tu da učim. Svi ljudi koje susrećem, stvari koje mi se dešavaju .. Sve mi to pokazuje smjerove. A ja plešem. Shvatio sam ono što sam odavno znao. Trudio sam se tražiti vrata, putove, ali to su sve moji oblici. Vrata ne postoje, ti si ih stvorio - rekla mi je Ivana.”