“„Crkveno zvono počelo se oglašavati. Nema sablasnijeg zvuka. Nema otkucaj života ni ljudski ritam, samo mehanički naglašava gubitak. Morali smo sad ući u crkvu. Smatrala sam to nemogućim i jednako zastrašujućim kao prekoračiti preko prozora navrh nebodera.”
“„... bit je u tome što sam oduvijek smatrala kako je tijelo više od tek obične posude za dušu.”
“„Dok sam razgovarala s gospodinom Wrightom, ponovno sam imala povez preko očiju u minskome polju. Tvoja smrt nikada neće biti razoružana na sjećanje, ali naučila sam u nekim danima, dobrim danima, kako je zaobići.Ali ne danas.”
“„Sjećaš se onih žlićica za kavu iz 1930-tih, svake poput rastopljenog bombona? Tako sam ja živjela svoj život, u malim odmjerenim dozama. Ali tvoja smrt bila je golemo more i tonula sam. Jesi li znala da ocean može biti dubok sedam milja? Nikakvo sunce ne može prodrijeti tako duboko. U potpunome mraku samo izobličeni, neprepoznatljivi oblici opstaju na životu, mutacijske emocije za kakve, sve do tvoje smrti, nisam ni znala da postoje.”
“„Bila si u pravu, kao što znaš. Ostali ljudi mogli su ploviti kroz živote plavih mora, uz tek pokoji nalet vjetra praćen kišom, ali za mene je život oduvijek bio poput planine... strmih litica i opasan. I kao što mislim da sam ti rekla, držala sam se pomoću uporišta, spona, penjalica i sigurnosne užadi sigurnoga posla, stana i sigurne veze.”
“„Ali bilo mi je žao. Još uvijek mi je. Bilo mi je žao što sam propustila zapaziti kako sam samo ja na sigurnoj zaobilaznici, dok je on u toj vezi bio sam i izložen. Ponovno sam bila sebična i okrutna prema nekome za koga sam se trebala pobrinuti.Prije tvoje smrti mislila sam kako je naša veza zrela i razumna. Ali s moje strane, bila je kukavička, pasivna opcija potaknuta više mojom nesigurnošću negoli onim što je Todd zasluživao... aktivnim izborom kojemu je poticaj bila ljubav.”
“„Biljke su bile previše prolazne i kratkotrajne. Ja sam više voljela skupljati porculanske ukrase, čvrste pouzdane beživotne predmete koji se slijedećeg dana ne bi promijenili ni uvenuli.”