“„Crkveno zvono počelo se oglašavati. Nema sablasnijeg zvuka. Nema otkucaj života ni ljudski ritam, samo mehanički naglašava gubitak. Morali smo sad ući u crkvu. Smatrala sam to nemogućim i jednako zastrašujućim kao prekoračiti preko prozora navrh nebodera.”

“Ali ni traga nema u nama od svega što smo i mi prije bili i što smo htjeli. Mi smo bili svoji veliki pretci; sad smo svoje degenerirano potomstvo.”

“Što su onda maske? Ljudski strah od praha, smrti, velikog sna, čini mi se, i ništa više. Vrijeme smrti je definitivno vrijeme maski, a tu puta u bolji svijet nema. Ostaje samo pustinja i spoznaja da smo prah, i maske kao jedina zaštita od iskonskog ljudskog straha od smrti. Prah je naša posmrtna maska.”

“Prvo, o duši. Kažeš mi da u gradu nema sukoba, mržnje, niti žudnje. To je lijep san, i ja ti želim sreću. Ali odsustvo sukoba, mržnje ili žudnje znači i to da ne postoje ni njihove suprotnosti. Nema radosti, nema zajedništva, nema ljubavi. Samo tamo gdje postoje razočarenje, potištenost i tuga javlja se i sreća; bez očaja zbog gubitka nema ni nade.”

“Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema više straha u sebi ni od koga.”

“Deda me je opomenuo: „Ti nikada nećeš da odrasteš!“ Ja sam mu odgovorio: „Šta mogu!“ Mama me je branila: „On nema vremena za to!“ Ja sam stalno pokušavao da odrastem kao i ostali ljudi, ali se odmah desilo nešto novo i mi smo ponovo ostali ono što smo bili.”