“„Ne znam koliko je bilo sati. Vrijeme mi više ništa nije značilo. Obično vrijeme sve mijenja i na sve utječe, ali kad umre netko koga voliš, vrijeme to ne može promijeniti, nijedna količina vremena nikada to neće promijeniti, tako da vrijeme prestaje imato svako značenje.”

“„Kao što ste rekli, vrijeme prestaje imati svaki smisao kad umre netko koga voliš.”

“„Sjećaš se onih žlićica za kavu iz 1930-tih, svake poput rastopljenog bombona? Tako sam ja živjela svoj život, u malim odmjerenim dozama. Ali tvoja smrt bila je golemo more i tonula sam. Jesi li znala da ocean može biti dubok sedam milja? Nikakvo sunce ne može prodrijeti tako duboko. U potpunome mraku samo izobličeni, neprepoznatljivi oblici opstaju na životu, mutacijske emocije za kakve, sve do tvoje smrti, nisam ni znala da postoje.”

“„Ali bilo mi je žao. Još uvijek mi je. Bilo mi je žao što sam propustila zapaziti kako sam samo ja na sigurnoj zaobilaznici, dok je on u toj vezi bio sam i izložen. Ponovno sam bila sebična i okrutna prema nekome za koga sam se trebala pobrinuti.Prije tvoje smrti mislila sam kako je naša veza zrela i razumna. Ali s moje strane, bila je kukavička, pasivna opcija potaknuta više mojom nesigurnošću negoli onim što je Todd zasluživao... aktivnim izborom kojemu je poticaj bila ljubav.”

“„Dok sam razgovarala s gospodinom Wrightom, ponovno sam imala povez preko očiju u minskome polju. Tvoja smrt nikada neće biti razoružana na sjećanje, ali naučila sam u nekim danima, dobrim danima, kako je zaobići.Ali ne danas.”

“Znam da noć nije isto što i dan:da su stvari različite,da se ono što čovjek osjeća noću,danju ne može objasniti,jer tada to ne postoji,a za osamljene ljude,kad njihova osamljenost jednom uzme maha,noć može biti vrijeme užasa.”

“Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.”