“„Sjećaš se onih žlićica za kavu iz 1930-tih, svake poput rastopljenog bombona? Tako sam ja živjela svoj život, u malim odmjerenim dozama. Ali tvoja smrt bila je golemo more i tonula sam. Jesi li znala da ocean može biti dubok sedam milja? Nikakvo sunce ne može prodrijeti tako duboko. U potpunome mraku samo izobličeni, neprepoznatljivi oblici opstaju na životu, mutacijske emocije za kakve, sve do tvoje smrti, nisam ni znala da postoje.”

“„Ali bilo mi je žao. Još uvijek mi je. Bilo mi je žao što sam propustila zapaziti kako sam samo ja na sigurnoj zaobilaznici, dok je on u toj vezi bio sam i izložen. Ponovno sam bila sebična i okrutna prema nekome za koga sam se trebala pobrinuti.Prije tvoje smrti mislila sam kako je naša veza zrela i razumna. Ali s moje strane, bila je kukavička, pasivna opcija potaknuta više mojom nesigurnošću negoli onim što je Todd zasluživao... aktivnim izborom kojemu je poticaj bila ljubav.”

“„Dok sam razgovarala s gospodinom Wrightom, ponovno sam imala povez preko očiju u minskome polju. Tvoja smrt nikada neće biti razoružana na sjećanje, ali naučila sam u nekim danima, dobrim danima, kako je zaobići.Ali ne danas.”

“„Kad sam ugledala tvoj pramen kose, znala sam da je tuga ljubav pretovrena u vječno nedostajanje.”

“„Bila si u pravu, kao što znaš. Ostali ljudi mogli su ploviti kroz živote plavih mora, uz tek pokoji nalet vjetra praćen kišom, ali za mene je život oduvijek bio poput planine... strmih litica i opasan. I kao što mislim da sam ti rekla, držala sam se pomoću uporišta, spona, penjalica i sigurnosne užadi sigurnoga posla, stana i sigurne veze.”

“„Ne znam koliko je bilo sati. Vrijeme mi više ništa nije značilo. Obično vrijeme sve mijenja i na sve utječe, ali kad umre netko koga voliš, vrijeme to ne može promijeniti, nijedna količina vremena nikada to neće promijeniti, tako da vrijeme prestaje imato svako značenje.”

“„... bit je u tome što sam oduvijek smatrala kako je tijelo više od tek obične posude za dušu.”