“Do sada sam opisivao druge, što je lako. Sada moram govoriti o sebi, što nije teško samo onome koji lako laže.”

“Šta sam pri tom osećao - ne znam. Moja veština skrivanja od samoga sebe bila je tada najveća. Usavršio sam je do kraja. I ona je, dopunjujući se skladno sa mojom ohološću, tada dostigla sam zenit. Osećao sam samo ono što sam hteo da osećam gotovo sa istom lakoćom sa kojom sam, recimo, govorio samo ono što sam želeo da kažem.”

“Zapazio sam odavno da su svi dobri pisci besramni. Njihovo delo im je važnije od svake stidljivosti. Što ne bi nikada ispričali, oni napišu. Bez obzira na cenu koja, katkad, može biti visoka. Viša od cene lične sreće.”

“Bojim se ljudi koji dostojanstvo mere samo veličinom nesreće koju čovek može da podnese. Osećam zazor od ljudi koji ne umeju da se šale. I sa najozbiljnijim stvarima. Možete li, Auditore, da zamislite Njegoša kako se kikoće? Pa njegovim vojvodama i serdarima ništa nije smešno osim unižavanja drugih!”

“Tuđa iskrenost, ničim izazvana sa moje strane, činila mi se uvijek nezamislivo otužnom. Iza nje sam, neizostavno i pomalo panično, otkrivao želju da me ucenom nagnaju na čin prošnje za razumevanjem, prijateljstvom, saučešćem - velikim rečima izmišljenim da prikriju uzajamnu trampu slabosti među onima koji ne umeju muški da hodaju, ili šantaju, sami.”

“Ali sada shvaćam da je umrijeti lako. Teško je živjeti.”

“Ono što vjerujete o sebi projicirate na druge ljude i to je ono što drugi vjeruju ovama. Dakako, i oni se prema vama ponašaju u skladu s tim, što samo daje snagu vašem uvjerenju da nistevrijedni. A što je istina? Istina je da jeste vrijedni: svatko je vrijedan.”