“Od onog ondašnjeg čovjeka ja sam se, i to upravo zbog onog doživljaja, potpuno odvojio, promatram ga sa strane, sasvim mirno i hladno, i mogu ga opisati kao prijatelja o kojem znam mnogo i sve ono što je bitno, ali ja uopće više nisam taj čovjek. Mogao bih pričati o njemu, prekoravati ga ili ga osuđivati a da uopće ne osjetim da je on jednom bio sastavni dio mene.”

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”

“Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha, nego zbog grijeha.”

“Radi se mnogo više - i to isključivo - o pitanju kako uopće valja govoriti o Bogu pred neizmjernom poviješću trpljenja svijeta, 'njegovoga' svijeta. To je pitanje, kako ga ja vidim, glavno pitanje teologije; ona ga ne smije niti eliminirati niti svojim odgovorom prepuniti.”

“Mislim na odgovor a u glavi mi tek mrakI stoga ja uzimam taj mrak i stavljam ga u Tvoje ruke.I molim Te Gospode dobri Božeda bude kod Tebe samo sat vremenadrži ga u ruci tolikokoliko je dovoljno da se istopi crnilo,da se istopi zlošto stvaraju taj mrak i to crnilo,u glavi,u srcu, bi li bio tako ljubazan?Mogao bi se samo nagnutipogledati ganasmiješiti mu seotvoriti gaukrasti mu tračaksvjetlosti i pustiti ga da padnea ja ću se već pobrinuti da ga nađemda vidim gdje je.Za Tebe je to prava sitnica,a za mene baš i nije.Slušaš li me Gospode dobri Bože?Ne tražim mnogo od Tebekada tražim da.I nije uvredanadati se da Ti.Nije glupo zanositi se da.Napokon, to je tek molitva,jedan od mnogih načina ispisivanja mirisa očekivanja.Ti ispiši,kuda god želiš,put što sam ga izgubio.Dovoljan je znak,bilo što,lagana ogrebotina na zjenicama tih očiju što gledaju,a ne vide,i ja ću to znati.Ispiši svijetom jednu jedinu riječ ispisanu za mene,i ja ću je pročitati.Dotakni trenutak ove tišine,i ja ću to osjetiti.Nemaj straha,ja se ne bojim.I neka ova molitva poleti snagom svojih riječipreko krletke svijeta sve do tko zna kamo. Amen.”

“Ako ja, ma kako se na to gledalo, sa svog licnog gledista bacim, razdvojivsi samoga sebe, pogled na onog mladog covjeka kakav sam tada bio, treba da se zalim, sto me sudbina nije rodila pomalo niktovom, i ne mogu se utjesiti zbog svog prevelikog postenja. Ne bih li ja, naprotiv, sve bio dao, da u sebi izbrisem svako iskustvo, da opet imam svoju djetinju dusu i da s njome zivim u cistoci? To moje JA, sto ga svi poznajete, ne zaboravite, to je uprljano svom necistocom zivota. Ako je istina, da covjek moze izvuci neki ponos iz hrpe onih godina koje je prozivio u necistoci, tad me, pristajem, nazovite svojim starijim bratom.”