“Natanijel Brendan nas upoznaje s pričom o dr. Odri Ričards, antropologu koja je tridesetih godina XX veka radila s plemenom Bemba iz Severne Rodezije. Dr. Ričards je, kaže on, grupi pripadnika tog plemena jednom ispričala englesku narodnu bajku o mladom princu koji se peo uz planine pokrivene ledom, prelazio provalije i borio se sa zmajevima da bi osvojio devojku koju je voleo. Slušaoci su očigledno bili zbunjeni, ali nisu ništa rekli. Najzad se oglasio jedan stari poglavica rečima koje su izražavale osećanja svih prisutnih. ,,Zašto nije uzeo drugu devojku?", jednostavno je upitao.”

“Moja istraživanja trajala su čitavu godinu i najzad sam zaključio da samo reljef boje, znalački stavljen na platno, može da da oku pravi utisak. To je bio period koji su moji roditelji nazvali „kameno doba“. Upotrebljavao sam kamenje da bih dobio, na primer, veoma blistav oblak. Lepio sam kamenje na platno, a zatim ga bojio. Jedan od mojih najvećih uspeha u ovom žanru je bio zalazak sunca sa kao krv crvenim oblacima. Nebo je bilo prepuno kamenja svih dimenzija, od kojih su neki bili veliki kao pesnica. Ova slika je dugo visila na zidu porodične trpezarije i sećam se da nas je često, u tišini posle večere, iznenađivao šum kamena koji bi, odlepivši se sa slike, padao na pod. Moja majka bi prestala da šije, a otac ju je uvek umirivao rečima: -Nije ništa, to je samo još jedan kamen pao sa neba našeg deteta.”

“Trebao bi se ponositi bolom - svaki bol nas podseca na nas visoki polozaj'. Divno! Osamdeset godina pre Nicea! Ali to nije izreka na koju sam mislio - cekajte, evo je. Dakle: 'Vecina ljudi nece da pliva pre neo sto nauci'. Zar to nije saljivo? Razume se da nece da plivaju! Ta rodjeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, nece ni da misle; stvoreni su da zive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, moze da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom ce se udaviti.”

“Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja.Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom.Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim.Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina.A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.”

“Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su.Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike.Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu.Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao.Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve.Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima.Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično.Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda.Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina.To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".”

“Svi su ratovi sveti - rece - za one koji se u njima bore. Kad ljudi koji pokrecu ratove ne bi od njih napravili svetinje ko bi bio toliko lud da se tuce? Ali ma kakve bile krilatice koje besjednici dobacuju ludacima koji se tuku, ma kako plemenite svrhe oni pripisivali ratovima, rat uvijek ima samo jedan razlog. A taj razlog je novac. Svi ratovi su stvarno bili tuce oko novca. Ali je malo ljudi koji to shvataju. Njihove usi su tako pune trestanja truba, dobosa i lijepih rijeci besjednika, koji se uostalom ne micu iz kuca.”