“Nije li to ljubav? Da nam je bolje kad smo zajedno nego kad smo sami? Odgovaramo jedno drugome.”

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !”

“Mjesec, sad velik na nebu, nije ih ni primijetio. Možda nije ni mogao. Možda njegovo lice i nije na strani koju smo oduvijek tako zvali. Kad promislite bolje, ne biste li i vi svoj pogled radije okrenuli zvijezdama?”

“Ipak smo svi mi tek obični ljudi, i jedino što je važno to je da li je netko dobar ili nije.”

“Sad mi je jasno da sam se već dugo kretao prema Tebi i Ti prema meni. Premda ni jedno od nas nije bilo svesno postojanja drugoga pre nego smo se upoznali. Za sve vreme u našoj je nesvesnosti radosno lutala neka slepa izvesnost koja je garantovala da ćemo se sresti. Poput dveju usamljenih ptica što svoj put preko golemih prerija pronalaze pomoću nebeskih znakova, tako smo se i mi sav svoj život kretali jedno prema drugom”

“- Jesmo li uludo protratili zadnje dvije godine? Zar nismo već tada mogli ukrstiti naše puteve?- Ne mislim da smo ih protratili. Naši su se putevi ukrstili onoga dana kad smo se sreli. Samo smo još neko vrijeme morali putovati sami. Tada te nisam mogla prihvatiti. Previše se toga moralo učiniti - za previše toga iskupiti.”