“Trojica su bili šlogirani i nepokretni. Ništa drugo nisu radili niti su bili u stanju da rade osim da bez prestanka vrše nuždu u one odvratne posude nazvane imenima pernate živine. Da smo bili na filmu - što bi našoj medicinskoj sestri sasvim odgovaralo - ta trojica bi bili statisti, prosto su morali da budu tu, jer osim na VMA, gde nisam imao pristupa, bolničke sobe u kojima leže samo dvojica srodnih duhova, praktično ne postoje.”

“Čovjek je svinja koja biserje riječi uvalja u blato vlastitih djela. Velike riječi i niski udarci. Zato se lijepe stvari najljepše zato što su ostale na riječima. Kakav bi primjerice, Petrarca bio muž onoj stvojoj neostvarenoj ljubavi da se njihovi susreti nisu svodili na nedjeljne mise? Kakvi bi jedno drugom bili da su zajedno doživjeli probavne smetnje, menopauzu, sredovječnu krizu, zlovolje, depresije, histerije? Velike su ljubavi glamurozne samo zato što su ostale nedorečene. To je bolna istina.”

“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”

“Mama, pa ti mladići i ne zaslužuju drugačije. I ne traže više. Do mene im nije stvarno stalo, samo im je pitanje prestiža da kažu da su samnom bili. Ničega u njima nema,toliko su prazni da zveče. A svi su isti, tako beznadežno isti, pa i ne primećuju da ih menjam. Prezirem ih, a ne mogu bez njih, ne mogu da budem sama.”

“Nisam birao saigrače po grbu na prsima, birao sam ih po grbu u prsima, po nekom Našem Grbu, koji se ne skida tek tako, s majicom ... I svaka čast svakom ... Ali Nacionalnost je ipak samo jedna romantična stavka životnog formulara.. Amateri su definitivno morali ispuniti daleko više od toga da bi zaslužili da budu u ekipi samnom...”

“Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola.Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.”