“Ako je lutao, bilo je to zato, što za neke ljude uopšte nema pravog puta.Kad bi ga pitali, šta zapravo kani postati, davao bi različite odgovore, jer je običavao reći ( a bio je to već i napisao), da nosi u sebi mogućnosti za hiljadu načina života, zajedno s potajnom svesti, da su to zapravo same nemogućnosti.”
“Najviše pozornosti treba posvetiti puku, a dosljedno tome njegovoj zemlji, iz koje sve proizlazi, u koju se sve vraća. Nazor manjine da je primila svoje privilegije po milosti Božjoj u svoju vlast jednako je apsurdan kao što bi bio apsurdan vladar koji bi sebi utvarao da zemlja kojom vlada pripada njemu, a ne državljanima; kad bi si vladar utvarao da su milijuni stvoreni za njega. Jer zapravo je vladar ovdje samo zato da milijunima služi! Vladar nije ništa drugo nego vrhovni činovnik države. Vladar, to nije čast, to je dužnost prema narodu.”
“Umreti, to, naravno, znači izgubiti vreme i otići iz njega, ali to ujedno znači steći večnost i trajnu sadašnjost, a to znači pravi život. Jer suština života je sadašnjost i njegova tajna predočava se samo na mitski način, u vremenskim formama prošlosti i budućnosti.Ni lepota nikad nije savršena, te baš zbog toga i podstiče sujetu.Kome je mnogo dato, tome može mnogo i da uzme. Ako me Gospod učini bogatim, on može i da me pretvori u zemni prah i da me učini siromahom poput nekog pogorelca; jer njegova ćud je silna i mi nismo u stanju da spoznamo puteve njegove pravednosti.Gledao sam gore, to zacelo stoji! Posmatrao sam kako svetlost zrači, kako veličanstveno promiče, i moje su se ognjenim sunčevim strelama pozleđene oči krepile na blagom sjaju noćne zvezde.Ja može svako da kaže, ali ko to kaže, to je bitno.SETI SE MENE KAD BUDEŠ DOSPEO U SVOJE CARSTVO.Čovek mora da vodi računa čime će se ukrasiti, mora da pripazi da se ne odluči za ono što mu ne pristaje.Videti ne znači imati. Ali videti znači hteti imati.Ili je život opsena, ili je lepota opsena. Nećeš oboje naći sjedinjeno u stvarnosti.”
“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”
“Ako vam je suviše stalo do onoga što imate kazati, ako vam je ono suviše priraslo srcu, možete biti sigurni, da ćete doživeti potpuni neuspeh. Postat ćete patetični, postati ćete sentimentalni, pod vašim rukama nastaće nešto nezgrapno, nespretno, neozbiljno, neobuzdano, bez ironije, neslano, dosadno, banalno a kraj priče biće: samo ravnodušnost u ljudi, samo razočaranje i jad u vama.Jer tako vam je to , Lizaveto: Osećaj, topli, srdačni osećaj uvek je banalan i neupotrebljiv a umetnička je samo razdraženost i hladna ekstaza našeg pokvarenog, našeg artističkog živčanog sistema”
“I ako je lično shvatimo, umetnost je povišen život. Ona usrećuje dublje, ona troši brže. U lice svoga sluge ona reže tragove umišljenih i duhovnih doživljaja, i vremenom, čak i kada mu je spoljni život manastirski miran, stvara kod njega toliku razneženost, prefinjenost, zamor i radoznalost živaca da bi to jedva mogao stvoriti život pun razuzdanih strasti uživanja.”
“Na to je rekla da su ona i njezina obitelj kršćani. Rekla je da je jednom, za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, dobila Duha Svetoga i da je spašena. Njezini mama i tata, praktički svaki put za vrijeme bogoslužja dobiju Duha Svetoga i onda govore nekim nepoznatim jezikom. Ako si kršćanin, tvrdila je, to te čini sretnim. A ona i njezina obitelj najsretniji su za vrijeme bogoslužja pod vedrim nebom, jer ih ispuni Duh Sveti i sve to. Rekla je da ću ja otići u pakao jer nisam bio spašen.Odmah sam vidio da je ona kršćanka, jer dok je pričala polizala je moju lizalicu praktički do drške. Uzeo sam natrag to što je bilo preostalo.”