“Jedna od najobičnijih i najraširenijih praznovjerica je ta da svaki čovjek ima jedino svoja određena svojstva, da je čovjek dobar, zao, glup, energičan, apatičan itd. Ljudi nisu takvi. Možemo kazati o čovjeku da je češće dobar nego zao, češće pametan nego glup, češće energičan nego apatičan, i obratno; ali će biti neistina ako reknemo o kojem čovjeku da je dobar ili pametan, a o drugom da je zao ili glup. A mi uvijek tako dijelimo ljude. I to nije istina. Ljudi su kao rijeke: voda je u svima jednaka i svuda ista, ali svaka je rijeka sad uska, sad brza, sad široka, sad tiha, sad čista, sad hladna, sad mutna, sad topla. Tako i ljudi. Svaki čovjek nosi u sebi začetke svih ljudskih svojstava te ponekad ispoljava jedne, ponekad druge, i često nije nikako nalik na sebe, a ipak ostaje vazda onaj koji jest.”

“Ipak smo svi mi tek obični ljudi, i jedino što je važno to je da li je netko dobar ili nije.”

“Prije se znalo dogoditi da je slobodni mislilac bio čovjek, koji je bio odgojen u pojmovima vjere, zakona i morala, i koji se borbom i naporom sam dovinuo do slobodnog mišljenja; ali sada se javlja novi tip samoradnih mislilaca, koji rastu, da nisu ni čuli da su postojali zakoni morala, vjere, da je bilo autoriteta, nego koji rastu izravno u pojmovima poricanja svega, to jest kao divljaci.”

“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, već je to znak Njegovog Veličanstva, a naše slabosti.Bog je kao čista voda koju bismo htjeli da popijemo; a ne možete čistu vodu naliti u prljav sud,pa onda suditi o njenoj čistoći”

“Kao god što se pametan čovek neće plašiti da će ispasti glup u očima drugog pametnog čoveka, tako se i otmen čovek plaši da će njegova otmenost promaći ne nekom velikom gospodinu, nego prostaku.Tri četvrtine napora da se bude duhovit i tri četvrtine sujetnih laži koje su, otkako je sveta, prosuli ljudi koje je to samo unižavalo, sve je to bilo radi nižih od njih.”