“Kad zaspimo, ulazimo u san iz kojeg se budimo. Kad umremo, ući ćemo u san iz kojeg se nećemo probuditi. Ali i kad smo se rodili ušli smo u san iz kojeg se nismo probudili.”

“Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.”

“Čovjekovo pravo biće pokazuje se u tri slučaja. Kad je posrijedi novac, kad govori u srdžbi i kad je pijan.”

“beskonačno kao kad grad posrne pa se nagnu razine tekućina u prijepodnevnim šalicama i umornom tijelu s kojeg otpadaju imena na ulici u mnoštvu trgovina naš je susret potrošen mi ne vrijedimo jer smo moderniji od benzina na kojeg se voze bogovi u otvorenim automobilima dugačkom cestom njenim mokrim širokim leđima na tvojem sam pupku spojio palčeve a onda je zasjalo sunce i ja sam izgubio kosu pa sam te volio i opet bio moderan na putu do lunaparka što blista u mom dalekom oku dok je nebo sivo dok je otok miran dobrim velikim dlanom razmazujem sol po tvom čelu”

“Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !”

“Praštati ne znači samo reći: praštam, nego iščupati iz srca srdnju, zlo osećanje prema onom ko nas je uvredio. A da to učinimo, treba samo da se setimo svojih greha; a kad se njih setimo, zacelo ćemo naći u sebi još gorih stvari nego što su one zbog kojih se srdimo.”