“Gdje su moja ljudska prava? Zašto se ne bih seksala jednom godišnje, ako mi to odgovara? Gdje je moje pravo da urlam po cesti, dečki, ne zanimate me više, aleluja, aleluja? Zašto se mi udane žene do smrti moramo jebati s našim muževima?""Smirite se," rekla sam i zatvorila vrata. "Ako vam je sa mužem prenaporno, možete se rastati.""Zašto? Ja volim svoga muža, on je krasan čovjek. Uspješan, čist, pere se svakog dana što većina muškaraca ne čini, kad nakon njega uđeš u zahod ne treba ti gas-maska. I što me još ubija, svake večeri mi u krevetu čita Krležu, da nije njega nikad ne bih čula za Krležu..."Dotaknula sam joj rame. "Volite Krležu?""Ne.""Pa zašto vam onda u krevetu čita Krležu?""O tome vam govorim, radi što ga volja, jebe me kad mu padne na pamet i čita Krležu na sav glas.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“Ludački sam vraćao vrijeme oživljavao ubijenog još nije ubijen tek sam saznao da je zatvoren i došao odmah da pitam za njega ljudski je bratski nema straha ni stida još ima nade pustiće ga uskoro doći će mu ponude od mene znaće da nije sam ni ostavljen pred kapijom je rođena krv njegova. Ni kule ni stražari ni obziri nisu ga zadržali da ne dode došao je došao sam petnaest godina je mlađi uvijek sam se brinuo o njemu doveo sam ga u kasabu ej ljudi kako bih ga napustio kad mu je najteže razvedriće mu se ojađeno srce kad sazna da sam pitao za njega. Nikog svoga osim mene nema pa zar i ja da ga obmanem zašto U ime čega Svi me gledajte krivo ljutite se odmahujte glavom svejedno mi je ovdje sam ne odričem se veze od koje nemam bliže raspnite me ako hoćete za ovu ljubav zar se može protiv nje Došao sam brate nisi sam.”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

“Moja mama? Umrla je. Njena je teza da moram sa svim muškarcima biti ljubazna inače će me oni ostaviti pa ću umreti od tuge. Nikad me nitko nije ostavio. Sve sam svoje muškarce ja ostavila. Ali, dok su bili sa mnom bila sam s njima ljubazna. I to me ždere. Zašto mi s njima ne možemo otvoreno razgovarati_ Kao muškarac s muškarcem. Umorna sam od glume, dosta mi je svega. Da znate, na neki ste mi način pomogli. Večeras ću doći doma, reći ću mu, neću vrištati, reći ću mu normalnim glasom: 'Stari, ne boli me glava. Stari, nije to od atenolola koji ubija svaku spolnu želju, a kod muškaraca izaziva rak prostate. Stari, nije mi skočio tlak. Stari, jednostavno mi se s tobom ne jebe. Ne shvati to osobno, volim te, luda sam za tobom, ali mi se s tobom ne jebe, pička ti materina!”