“Što je našao u tebi, pitala me moja majka?Što si našao u meni?Ne seri.”

“Gdje su moja ljudska prava? Zašto se ne bih seksala jednom godišnje, ako mi to odgovara? Gdje je moje pravo da urlam po cesti, dečki, ne zanimate me više, aleluja, aleluja? Zašto se mi udane žene do smrti moramo jebati s našim muževima?""Smirite se," rekla sam i zatvorila vrata. "Ako vam je sa mužem prenaporno, možete se rastati.""Zašto? Ja volim svoga muža, on je krasan čovjek. Uspješan, čist, pere se svakog dana što većina muškaraca ne čini, kad nakon njega uđeš u zahod ne treba ti gas-maska. I što me još ubija, svake večeri mi u krevetu čita Krležu, da nije njega nikad ne bih čula za Krležu..."Dotaknula sam joj rame. "Volite Krležu?""Ne.""Pa zašto vam onda u krevetu čita Krležu?""O tome vam govorim, radi što ga volja, jebe me kad mu padne na pamet i čita Krležu na sav glas.”

“Moja mama? Umrla je. Njena je teza da moram sa svim muškarcima biti ljubazna inače će me oni ostaviti pa ću umreti od tuge. Nikad me nitko nije ostavio. Sve sam svoje muškarce ja ostavila. Ali, dok su bili sa mnom bila sam s njima ljubazna. I to me ždere. Zašto mi s njima ne možemo otvoreno razgovarati_ Kao muškarac s muškarcem. Umorna sam od glume, dosta mi je svega. Da znate, na neki ste mi način pomogli. Večeras ću doći doma, reći ću mu, neću vrištati, reći ću mu normalnim glasom: 'Stari, ne boli me glava. Stari, nije to od atenolola koji ubija svaku spolnu želju, a kod muškaraca izaziva rak prostate. Stari, nije mi skočio tlak. Stari, jednostavno mi se s tobom ne jebe. Ne shvati to osobno, volim te, luda sam za tobom, ali mi se s tobom ne jebe, pička ti materina!”

“Svatko mora ostaviti nešto iza sebe kad umre,rekao je moj djed.Dijete,knjigu,sliku,kuću,podignuti zid ili par napravljenih cipela.Ili zasađen vrt.Nešto što je tvoja ruka dodirnula na neki način tako da ti duša ima kamo otići kad umreš.Pa kad ljudi pogledaju to stablo ili taj cvijet koji si posadio,ti si u njemu.Nije važno što radiš,rekao je,bitno je da si nešto što si dodirnuo promijenio iz onog stanja u kojem je bilo prije no što si ga dotaknuo u nešto što, nakon što odmakneš ruke,nalikuje tebi.”

“Postoji u meni nešto užasno, što raste i što ne potiče od mene samog, već iz mrakova koje nosim u sebi, što potiče odande gde čovekova duša ne zna gde počinje a gde se završava njegovo Ja, niti šta ga je nateralo da započne onako kako misli da je započeo.”

“Rusijo!Rusijo!Vidim te iz svoje čudesne,divne daljine,vidim te: sve je jadno,razbacano i neudobno u tebi;ne vesele niti plaše pogled na tvoja smiona čuda prirode okrunjena smionim čudima umjetnosti,gradovi u kojima se dižu visoki dvorci s mnogobrojnim prozorima urasli u stijene,slikovito drveće i bršljan urastao u kuće,usred vječitog šuma i vodene prašine slapova...Široko je,pusto i ravno sve u tebi;kao točke,kao oznake,neupadljivo strše usred ravnice tvoji niski gradovi;ništa neće čovjeka oduševiti ni očarati mu pogled.Ali koja me to nepojmljiva,tajna sila vuče tebi?Zašto mi se neprekidno odjekuje i razliježe se u ušima tvoja čeznutljiva pjesma što se ori u tebi uzduž i poprijeko,od jednog mora do drugog? Što je unjoj,u toj pjesmi? Što me to u njoj zove,i jeca,i dira samo u srce?Koji me to zvuci bolno miluju,i u dušu mi prodiru,i viju mi se oko srca?Rusijo!Što hoćeš od mene?Kakva se to nedokučiva veza krije među nama?Što me tako gledaš,i zašto je sve u tebi uprlo oči pune nade u mene...Neće li se baš ovdje u tebi roditi beskrajna misao kad tebi samoj nema kraja?Oh,kakva je blisatva,čudesna ta daljina o kojoj svijet ništa ne zna!Rusijo!...”

“- Za nas je otkucaj sata, baš kao žuvor šadrvana u dvorištu džamije, odjek zakoračenja u ono što je u nama, a ne zvuk percepcije onoga što je oko nas.”