“Ako tvoj zagrljaj hrabri srcei tvoja bedra zaustavljaju bol,ako je tvoje ime počinaknjegovim mislima, i tvoje grlohladovina njegovu ležaju,i noć tvojega glasa voćnjakjoš nedodirnut olujama.Onda ostani pokraj njegai budi pobožnija od svijukoje su ga ljubile prije tebe.Boj se jeka što se približujunedužnim posteljama ljubavi.I blaga budi njegovu snu,pod nevidljivom planinomna rubu mora koje huči.”

“Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,ostani kraj njegova uzglavljai budi blaga njegovu snu!”

“Prema drevnoj sufističkoj pripovijesti, nekoć je u jednoj od bliskoistočnihzemalja živio kralj neprestano rastrzan između sreće i potištenosti. Inajmanja sitnica mogla ga je jako uzrujati ili izazvati intenzivnu reakciju,a sreća bi mu se brzo okretala u razočaranje i očaj. Došao je trenutakkad se kralj naposljetku umorio od samoga sebe i od života te počeotražiti izlaz. Poslao je po mudraca koji je živio u njegovu kraljevstvu iza koga se govorilo da je prosvijetljen. Kad je mudrac stigao, kralj muse obrati: »Želim biti nalik tebi. Možeš li mi dati nešto što bi u moj životunijelo ravnotežu, vedrinu i mudrost? Platit ću ti koliko zatražiš«.Mudrac odgovori: »Možda bih ti mogao pomoći. No, cijena je takovelika da ni čitavo tvoje kraljevstvo ne bi bilo dovoljno. Stoga će to bitidar ako ga budeš znao cijeniti«. Kralj ga uvjeri i mudrac ode.Nekoliko tjedana poslije vrati se i preda kralju ukrašenu kutiju odžada. Kralj otvori kutiju i u njoj pronađe jednostavan zlatni prsten. Naprstenu su bila urezana slova. Pisalo je I to će proći. »Što to znači?«,upita kralj. Mudrac odvrati: »Uvijek nosi taj prsten. Što god se dogodi,prije nego stigneš reći je li dobro i l i loše, dodirni prsten i pročitaj natpis.Tako ćeš uvijek biti smiren«.”

“U svakom slučaju, ako čovjek od civilizacije nije postao krvožedniji, postao je sigurno ružnije, ogavnije krvožedan nego prije. Prije je u krvoproliću gledao pravednost i mirne je savjesti tamanio koga je već trebalo; a sada, ako krvoproliće i smatramo gadošću, ipak se bavimo tom gadošću, pa i više nego prije.”

“Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?”

“Slabosti tvoje ime je žena.”