“Kožarić predstavlja onaj minimalni maksimum koji je dobrodošao kreativcu i umjetnosti kao izrazu pojedinačne duše. Ako bi sasvim mladi čovjek kreativac ili ne stajao naizmjenično pred djelima kipara Ivana Meštrovića i kipara Ivana Kožarića onda mu prvi može sasvim izvjesno stvoriti kočeće poštovanje strahopoštovanje metastaze poštovanja koje vodi u blokadu bolest zvanu Drugi. Onako drugi je veći bolji on može ja to ne mogu i tome slično. Kožarić će jamačno uz osjećaje poštovanja biti etapa i vitalistička pouka a sve na nečijem putu k autentičnom sebi lišenom straha zbog posvemašnje cirkulacije svjetla i funkcionalne praznine. Tu nazirem bit Kože.”

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”

“Zdepasto i grbavo deblo drveta nikada ne bi povjerovalo da može postati statua, zadivljujuće umjetničko djelo, i nikada se ne bi podložilo dlijetu kipara, koji svojim genijem proniče što sve može načiniti od tog debla”

“Svaki put kad bi netko ustao i počeo pričati o lošim stvarima koje je učinio, jedan bi čovjek koji je uvijek sjedio na drugoj strani u kutu uvijek viknuo: „Reci sve! Reci sve!“ On bi to vikao svaki put kad bi izgledalo da će onaj koji je govorio završiti ispovijed, pa bi se taj pokušao sjetiti još nečeg lošeg što je bio učinio. Ponekad bi zato netko ispričao i prilično loše stvari koje možda inače ne bi bio ispričao. Ali taj čovjek koji je vikao „Reci sve!“ nikada nije ustajao ispovjediti se.”

“Jer,u tome sigurno i jest stvar:bit će bolji liječnik jer je čitao književnost.Kakva sve duboka objašnjenja njegova preinačena senzibilnost može iščitati iz ljudske patnje,iz samouništavajuće gluposti ili puke zle sreće koja je ljude natjerala u bolest!Rođenje,smrt i krhkost između njih.Uspon i pad-to je liječnikov posao,a to je i književnost.”

“Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.”