“Nekonvencionalan nastup izlaskom i prezentiranjem radova na ulici ili trgu proizlazi iz htijenja za novom kod nas neuobičajenom neklasičnom komunikacijom između stvaratelja djela i ljudi koji kao publika i konzumenti primaju djelo na ogled .”

“Ljudi preziru sve one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; Navikni se na prezir ako želis mir, ili na mržnju ako pristaneš na borbu...”

“GIGA: Da, ali se pritom nisi ni jedanput upitao: bogzna je li ona kriva, ako je netko stavio ruku na nju i uzeo je? Nije ti palo na pamet, kako sve vreba na jednu mladu ženu, kao na nezaštićenu divljač. Kako su svuda zasjede, himbe, kukavičluci, na svim našim stazama, i kako u njih upadnemo i prevarene i zavedene iz neopreza, nesmotrenosti, iz slaboće, jer i mi smo kao i vi. Zašto tražite od nas, da budemo ono, što vi niste? Zašto vi možete nas mjeriti vagom vaših iskustava na miligrame, a nama mora biti dostatan naš instinkt? Zašto vi znate, kakve su nošnje i običaji po bordelima između Amura i Volge, a mi ne smijemo dopustiti da nas pogladi jedna muška ruka, kad smo već izgubile nadu, da će nas doseći sreća ona, koju tako dugo čekamo? Tvoja je logika apsurdna i egoistična.”

“Jedan kraj pokrivača zadignut je i tvori oblik istostraničnog trokuta. Lanena je plahta zategnuta poput kose na ženi koja nosi visoko podignutu pundu. Na Erikinu jastuku leži čokoladica u staniolu u obliku potkovice, preostala od Nove godine. Malo slatko iznenađenje majka miče s jastuka jer nekako mora kazniti Eriku. Na noćnom ormariću, pored svjetiljke, knjiga je koju Erika upravo čita. Iz knjige viri znak kojim obilježava mjesto gdje je stala i koji je kao dijete ukrasila svojim crtežima. Pored knjige je čaša s vodom za slučaj da Erika noću ožedni, jer majka ipak ne želi pretjerivati u kažnjavanju. Dobroćudna majka mijenja vodu u čaši kako bi voda bila što hladnija i svježija, bez mjehurića kao znaka da je ustajala i bljutava. Na svojoj strani bračnog kreveta majka ne poduzima tolike mjere opreza. Ipak je dovoljno obzirna da umjetno zubalo radi čišćenja vadi tek rano ujutro. I odmah ga stavlja natrag! Padne li noću Eriki na pamet bilo kakva želja, ona će biti ispunjena, ukoliko to ovisi o vanjskim okolnostima. No najskrivenije želje neka radije zadrži za sebe, ta zar joj nije u majčinu domu i toplo i ugodno?! Za svaki slučaj majka pored knjige stavlja veliku zelenu jabuku pa je izbor hrane pokraj jastuka doista velik. Razrezanu haljinu kao mačka mlade nosi čas ovamo, čas onamo. Na kraju je stavlja na posve novo mjesto, gdje se blistavi komad odjeće najboije vidi. Djelo majčina razaranja, koje je na kraju krajeva osobno skrivila, kći treba ugledati čim kroči kroz vrata. Sve skupa ipak ne smije biti preupadljivo. Gospođa Kohut naposljetku rasprostire ostatke haljine na ležaljku iz koje Erika obično gleda televiziju, pažljivo, kao da će Erika haljinu odmah odjenuti za koncertni nastup. Mora pripaziti da haljina zadrži kakav-takav oblik. Komadiće koji su ostali od rukava različito je posložila. Djelo svog nekažnjenog razaranja želi svima jasno pokazan.”

“Ono što je u početku bilo hladno i mračno, sad je postalo svijetlo i toplo, kao prošlost ili zavičaj. Zapravo, tu smo izgleda, bolje nego na drugim mjestima, shvatili da nam je prošlost zavičaj. I ne samo zavičaj, nego i domovina. Druge nismo imali. Sve oko nas već godinama je terra incognita nastanjena čudnim plemenima. Tridesetogodišnjacima koji vjeruju u meditaciju i uroke, etičkim vegetarijancima koji kao zaposlenici banaka tjeraju obitelji iz stanova i prodaju ih na dražbi, agresivnim pacifistima, onima koji više vole razgovarati sa strojevima nego s ljudima, onima koji stvarnost vide kroz ekran, onima koji se ne sjećaju vremena prije kompjutera, moralistima koji zaziru od golotinje i psovke toliko desetljeća poslije prvog nudizma, lažnim plemstvom, lažnim dobrotvorima, lažnim vjernicima...”

“Šta je? Šta je' povikah, još snom prikovan za krevet, i ispružih ruku na gore. Potom ustadoh,još zadugo bez svesti o sadašnjosti, i imah osećaj kao da moram da odgurnem nekoliko ljudi koji su me sputavali; čak i napravih odgovarajuće pokrete rukama, i konačno dođoh do otvorenog prozora.”