“Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti.Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.”

“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”

“Postoje ljudi koji čitaju i postoje oni drugi. Je li netko čitatelj ili ne-čitatelj - to se brzo otkrije. Među ljudima nema veće razlike od te. Ljudi bi se čudili kad bi to tvrdio, a neki bi i odmahivali glavom zbog toliko zadrtosti. Ali bilo je to tako. Gregorius je to znao. Znao.”

“Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...”

“Potreba za kretanjem slična je heroinskoj zavisnosti. Prostor te ne ostavlja na miru. Nikada on neće reći: dobro, ovaj je otpao, ima dovoljno njih koji me gaze, neka ga, neka miruje. Ne! Umesto da za bogalja postane beznačajan, prostor mu se neprestano nameće, pokazuje svoju prividnu širinu, a opet, paradoksalno, počinje da steže obruč oko tebe. S vremenom bar znaš na čemu si. Ono protiče isto i za olimpijskog pobednika u sprintu na 100 metara i za čoveka u invalidskim kolicima i za morski krastavac.”

“Niko ne pali svetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svetlosti je da osvetli prostor oko sebe, da otvori oči, da pokaže lepote i krasote u svojoj okolini.Niko ne prinosi na žrtvu ono najdragocenije što ima: ljubav.Niko ne prepušta svoje snove u ruke onima koji mogu da ih unište.Svako ko slučajno otkrije u sebi neki dar i usudi se da govori o svojim sposobnostima, počinje da pobuđuje podozrenje.Ako postoji neka uteha u tragediji gubitka osobe koju smo toliko silno voleli, to je ona uvek neophodna nada da je možda i bolje što se tako dogodilo.... nalazim se na bojnom polju otkako sam se rodila, a još sam živa i ne treba mi niko da me štiti.Potpuno se prepustiti ljubavi, bila ona božanska ili ljudska, znači odreći se svega - uključujući i vlastitu dobrobit, ili sposobnost donošenja odluka. Znači voleti u najdubljem smislu te reči. U suštini, mi i ne želimo da budemo spaseni na način koji je Bog izabrao da nas iskupi, želimo da očuvamo potpunu kontrolu nad svakim korakom, da imamo punu svest o svojim odlukama, da budemo kadri da izaberemo predmet svoje odanosti.S ljubavlju nije tako - ona dođe, nastani se u nama, i počinje da upravlja svime. Samo vrlo snažne duše pristaju da joj se predaju...Muzika nije samo nešto što nas teši, ili zabavlja, već mnogo više od toga - jedna ideologija. Ljude možete prepoznati po vrsti muzike koju slušaju.Zato što sam naučila da patim u tišini otkad znam za sebe...Zato se radije mirim sa svojom samoćom: ako u ovom trenutku pokušam od nje da pobegnem, nikad više neću naći partnera. Ako je prihvatim, umesto da se borim protiv nje, možda će se stvari promeniti. Videla sam da je samoća jača kad pokušavamo da joj se suprotstavimo, ali postaje slaba kad na nju jednostavno ne obraćamo pažnju.”